Dijeta sa kiselim kupusom

Kiseli kupus nije nimalo jednostavna, obična fermentirana namirnica već, može se reći da je na izvjestan način super-hrana.

On jača imuni sistem, pomaže proces probave i borac je protiv pojedinih vrsta raka. Ako se odlučite za dijetu, za 5 dana imati ćete 4 kilograma manje, a rezultati su bolji kod osoba koje imaju MBI (skala sagorijevanja masnoća) veći od 30. U ovoj dijeti najzastupljenije su salate ali, s obzirom da dijeta traje samo 4 dana, vrijedi probati - ako ništa bar znate da ste uradili nešto korisno za svoje zdravlje.

Plan ishrane

Prvi dan

Doručak: 175 grama nemasnog sira i 1 kriška integralnog kruha.

Ručak: Varivo napravljeno od 200 grama kiselog kupusa i 100 grama svinjskog mesa, kruška.

Večera: Salata od 150 grama kiselog kupusa, 4 veće rotkvice, pola bijele rotkve i pola krastavca. Salatu preliti sosom od 1 dl jogurta pomiješanog sa jednom kašičicom mljevenih oraha.

Drugi dan

Doručak: Salata od jedne banane (isječene na kolutiće), 150 ml nemasnog jogurta i žlice preko noći natopljenih ovsenih pahuljica.

Ručak: Juha od 200 grama kiselog kupusa, 100 ml čorbe od povrća i 50 ml soka od jabuke. Dodajte 2 slatke crvene paprike 5 minuta prije nego što je juha gotova.

Večera: Salata od 200 grama kiselog kupusa i 150 grama barene vaše omiljene ribe i sve to posuto sokom od limuna.

Treći dan

Doručak: Salata od 1 naranče i 150 grama nemasnog sira  posuta  sjemenkama suncokreta (1 kašičica).

Ručak: 150 grama pržene ribe i 150 grama kiselog kupusa.

Večera: Palačinke od integralnog brašna i jednog kuhanog krom-pira i salata napravljena od 100 grama kiselog kupusa nasječenog na kockice i prelivenog žlicom maslinovog ulja.

Četvrti dan

Doručak: Kriška integralnog kruha, 50 grama sira "gauda", jabuka.

Ručak: 200 grama na grilu pečene govedine ili puretine i 150 grama kiselog kupusa, nekoliko kolutića ananasa.

Večera: Salata od paradajza, 100 grama kiselog kupusa i 125 grama slanine.

Imunitet

Kiseli kupus je pun vitamina, minerala i korisnih fitokemikalija stvorenih fermentacijom. Redovna konzumacija kiselog kupusa pomaže u borbi protiv prehlade, čisti problematičnu kožu, snižava tjelesnu težinu i smanjuje toksičnost krvi - dakle, pomaže neutraliziranju neželjenih efekata kod lošeg imunog sistema.

Rak

Nedavne studije su pokazale da konzumiranje fermentiranog kupusa sprječava rast raka naročito u dojkama, debelom crijevu, plućima i jetri.

Probava

Kiseli kupus je prepun korisnih bakterija koje nam mogu pomoći u održavanju ravnoteže unutar gastrointestinalnog trakta. Fermentirani kupus sadrži posebne bakterije koje snažno utiču na imunološki sistem koji, sa druge strane, postaje nepremostiva prepreka za ešerihiju koli, salmonelu i kandidu. Ove korisne bakterije iz kupusa pomažu i u borbi protiv slobodnih radikala i poboljšavaju probavu naročito žitarica i mahunarki.

Recepti od cikle

Ciklu možete konzumirati u kuhanom ili sirovom obliku. Tokom kuhanja cikla na žalost gubi neke vrijedne sastojke, zbog toga sirova cikla ima najveća terapeutska svojstva.

Evo nekoliko zdravih i ukusnih recepata od cikle.

Borsh – Ruska juha od cikle

Ovo je tradicionalna ruska juha od cikle koja ima ugodan slatkasto – kiselkasti okus, te  je nevjerojatno hranjiva, ukusna i zdrava.

Može se pripremiti kao osvježavajuća ljetna juha sa dodatkom rajčice i svježeg začinskog bilja, ili kao zimska juha sa dodatkom kiselog vrhnja.





Sastojci:
• 2 velike cikle
• ½ glavice kupusa
• 5 krumpira srednje veličine
• 3 mrkve srednje veličine
• 2 paradajza (opcionalno)
• šaka začinskog bilja (tradicionalno za borsh se koriste peršin i kopar), sitno isjeckanog
• sok jednog limuna
• domaće kiselo vrhnje (po želji)
• 1  žlica šećera
• 2  žličice soli

Ciklu ogulite, narežite na sitne kockice i kuhajte u velikom loncu sa 3 L vode dok ne postane mekana. U lonac sa ciklom dodajte fino narezan kupus, krumpir i mrkvu koje ste narezali na kockice. Kuhajte, dok povrće ne postane mekano. Ciklu ogulite, naribajte, prelijte sa 500 ml vrele vode i ostavite da odstoji 5-10 min. Kada je povrće u loncu kuhano, ugasite vatru, dodajte sok jednog limuna, sol i šećer, rajčicu, izrezanu na sitne kockice, i začinsko bilje. U lonac iscijedite samo sok od cikle, koristeći sitno cijedilo.

Juhu možete poslužiti sa žličicom kiselog vrhnja.

Kisela cikla na sirovojelski način

Sastojci:
• 2 cikle
• 1 svježi čili
• 1 čaša rižinog octa
• 1/4 čaše smeđeg šećera
• 1 svježi lovorov list
• 1/2 žličice papra
• Sol

Ciklu operite, ogulite i tanko narežite. Stavite u staklenku. U loncu zakuhajte ocat, nasjeckani čili, šećer, papar i lovorov list te prelijte preko cikle.

Držite ciklu na tamnom i hladnom mjestu. Ovako pripremljena cikla ima rok trajanja mjesec dana.

Pikantna cikla sa češnjakom

Sastojci:
• 2 cikle
• 3-4 češanja bijelog luka
• majoneza veganska
• sol

Neoguljenu ciklu kuhati u vodi sa malo octa dok ne postane mekana, izvaditi iz vode, ohladiti, oguliti i sitno naribati, te promiješati sa zgnječenim ili naribanim češnjakom, majonezom i soli.

U ovako pripremljenu salatu možete dodati ribani sir, drobljeni orah ili grožđice, možete namazati na kruh ili servirati uz druga jela. Salatu može stajati u hladnjaku nekoliko dana.

Bogata ruska salata od cikle (na vegetarijanski način)

Sastojci:
• cikla - 1 kg
• mrkva - 1 kg
• sir ili tofu - 500 g
• krumpir - 1 kg
• veganska majoneza ili mileram ili jogurt

Povrće operite u hladnoj vodi, svaku vrstu kuhajte posebno dok ne postane mekano. Izvadite iz vode i dobro ohladite, te ogulite. Svaku vrstu povrća  naribajte u posebnu zdjelu i podijelite na dva dijela. To isto napravite sa sirom. Na tanjuru slažite redom povrće sloj po sloj: krumpir, majoneza, mrkva, majoneza, sir, majoneza, cikla, majoneza. Ponovite još jednom, te zadnji sloj cikle premažite majonezom i po želji ukrasite peršinom.

Umjesto majoneze možete napraviti umak od milerama i jogurta, tako da promiješajte mileram i jogurt, dodajte sol, šećer, papar, kurkumu, asafoetidu, crnu sol i druge začine po želji.

Salatu možete držati pokrivenu u hladnjaku nekoliko dana.

Ukusna jela bez glutena

Bezglutenski proizvodi su namijenjeni svima, a posebno ljudima s celijakijom, alergijom na gluten ili preosjetljivošću na gluten. Gluten je čest sastojak raznih prehrambenih proizvoda pa treba biti oprezan pri odabiru namirnica.

Donosimo pet vrlo ukusnih recepata za bezglutenske obroke, a prvi je na redu bolognese umak s bezglutenskim špagetima za dvije osobe.

Treba vam 200g bezglutenskih špageta, 120g mljevenog mesa, 3 svježe rajčice, 4 žlice maslinova ulja, 1 luk, bosiljak, origano i muškatni oraščić. Za umak rajčice prelijte vrućom vodom, skinite koru, nasjeckajte na manje dijelove i stavite u poseban lonac. Dodajte 3 jušne žlice maslinova ulja i malo vode. Od začina dodajte bosiljak, origano i muškatni oraščić. Pustite da se kuha, ukuhavajte pelate i sos od rajčice do željene gustoće umaka.

Na maslinovu ulju popržite sitno nasjeckani luk na laganoj vatri. Dodajte malo vode i meso pa nastavite kuhati na laganoj vatri. Kad je gotovo, dodajte umak od rajčice te kuhajte dok se i umak ne skuha. Umak možete zgusnuti čajnom žličicom bezglutenskog brašna. Bezglutenske špagete kuhajte posebno u vodi prema uputama. Kad su gotovi, prelijete ih žlicom maslinova ulja i dodate bolognese umak.

Kolač od rogača odlično finale za objed samo od zdravih namirnica

U posudi izmiješajte šalicu bezglutenskog brašna, prašak za pecivo, šalicu mljevenog rogača i prstohvat sode bikarbone. Od dva bjelanjka napravite snijeg. Na laganoj vatri rastopite 100g maslaca. U drugoj posudi izmiješajte 50 ml mlijeka i 100 ml vode, rastopljeni maslac i žumanjke te izmiješajte (maslac ne smije biti prevruć da žumanjci ne koaguliraju). U navedenu mokru smjesu zamiješaju se suhi sastojci i na kraju lagano doda snijeg od bjelanjaka i 100g grožđica. Izliti smjesu u prethodno namašćeni i pobrašnjeni kalup za pečenje. Kolač se peče na 170 stupnjeva oko pola sata. Na kraju rastopite 150g tamne čokolade sa žlicom maslaca i prelijte preko kolača. Kad se glazura stvrdne, pospite kolač mljevenim rogačem.

Smoothie izvrstan izbor za međuobrok ili za lagani doručak na početku dana

U mikser stavite jabuku srednje veličine, kivi i sok polovice limuna. Dodajte prstohvat peršina, prstohvat sušenog đumbira i čajnu žličicu lanenih sjemenki. U smjesu dodajte 200 mililitara vode te miješajte dok smjesa ne postane jednolična. Peršin je bogat vitaminima C, E i A i odličan je antioksidans, a đumbir pospješuje probavu. Peršin sadrži pregršt mineralnih tvari te je odličan antioksidans. Peršin je uz to djelotvoran diuretik i sprečava nastajanje plinova u crijevima. Sušeni đumbir ima analgetska, sedativna i antibakterijska svojstva, a učinkovit je u borbi protiv problema nastalih zbog žgaravice, mučnina i povraćanja. Često ga upravo kao lijek protiv mučnine preporučuju trudnicama, pa nema ograničenja u njegovoj uporabi.

Trjeslovine

Trjeslovine su aktivne tvari koje se nalaze u brojnim ljekovitim biljkama trpka okusa (trnina, divlja kruška, nezreli kaki, koštice grožđa). Njihov širok opseg djelovanja ni danas nije dovoljno poznat.

Biljke s velikim količinama trjeslovina (hrast, jela, srčenjak) nekoć su se koristile za štavljenje kože i izradu kožnih predmeta. Danas imaju manje važnu ulogu. Nadomjestile su ih anorganske soli (stipsa, kromove soli). Međutim, vrlo je važno njihovo korištenje u zdravstvene svrhe te u kozmetici. Novim postupcima izolacije i spektroskopskim metodama, posljednjih je godina određivanjem točnog kemijskog sastava, izolirano više od 100 novih spojeva s trjeslovinama. Tako je bilo moguće utvrditi njihovu biološku aktivnost i specifično djelovanje.

Trjeslovine su polifenoli bez dušika, slabo kisele reakcije topivi u vodi ili topivi u obliku koloida. Njihova molekulska masa iznosi 500-3000. S bjelančevinama stvaraju netopive komplekse. Trjeslovine se dijele na trjeslovine koje hidroliziraju i na kondenzirane trjeslovine. U trjeslovine koje hidroliziraju ubrajamo galotanine, elagotanine i neke estere kavene kiseline. Galotanini, npr. tanin, esteri su galne kiseline s jednostavnim šećerima ili šećernim alkoholima. Elagotanini su esteri heksahidroksidifenske kiseline, najčešće s glukozom. Pri njihovu razlaganju nastaje elagna kiselina. Kondenzirane trjeslovine proantocijanidini sastavljeni su od flavanskih jedinica. Kada ih čine samo katehin i epikatehin, govorimo o procijanidinima. U trjeslovine u širem smislu ubrajamo i tvari koje tek dijelom imaju osobine trjeslovina; to su npr. klorogcnska kiselina, ružmarinska kiselina i florotanini. Klorogenska kiselina kod biljaka je vrlo raširena, a ružmarinska kiselina (ester dviju kavenih kiselina) karakteristična je za porodicu usnača (Lamiaceae). Trjeslovine toga tipa nazivamo i Lamiaceae trjeslovinama. Florotanini su trjeslovine alga.

Kod sušenja i pohranjivanja katehinske trjeslovine koje su topive u vodi prelaze u više polimerizirane flobafene netopive u vodi. U hrastovoj kori količina trjeslovina topivih u vodi smanjuje se nakon 15 mjeseci na pola, jer se kondenziraju u netopive, neučinkovite flobafene. Pritom kora postaje crvenkasta i manje vrijedna.

Kako su trjeslovine u vrućoj vodi izrazito netopive, čajeve u kojima ne želimo veću količinu trjeslovine uvijek spravljamo prelijevanjem vodom. Čajeve koji sadrže trjeslovine nikada ne zaslađujemo medom. U medu se nalaze bjelančevine koje trjeslovine zgrušaju, pa čaj postaje mutan. Kad nam trjeslovine izrazito smetaju, čaj spravljamo s hladnom vodom (čaj od medvjetke) ili mu okus poboljšavamo mlijekom (engleski način).

Trjeslovine najviše djeluju na kožu i sluznice. Kolagenska vlakna kože i sluznice trjeslovine vežu u svoju heliks-strukturu. Prema načinu vezivanja i prema količini ugrađenih trjeslovina, govorimo o adstrikciji. Taj je proces reverzibilan i smanjuje nabreklost kože ili sluznica pa tako povećava njihovu otpornost. Kad se u njih ugradi veća količina trjeslovina, kolagenska se vlakna potpuno promijene i više se ne mogu vratiti u prvotno stanje. Preko sluznica i otvorenih rana prevlaci se koagulacijska membrana. Prijelaz između tih postupaka je postupan. Manje koncentrirane otopine trjeslovina (5%) koristimo kao adstringense, dok jače koncentrirane oštećuju kožu i štave je. Trjeslovine djeluju protiv velikog broja bakterija i virusa. Trjeslovine iz pravog čaja sprječavaju nastanak zubnih naslaga i tako djeluju protiv karijesa. Neke trjeslovine (procijanidini) snizuju krvni tlak.

Droge koje sadrže trjeslovine koriste se u liječenju želučanog i crijevnog katara, jer djelaju kao adstringent protiv bakterija i povećanog izlučivanja sluzi. Zahvaljujući sužavanju kapilara, usporavaju crijevnu peristaltiku. Kod upala u usnoj šupljini i ždrijelu (angina, gingivitis, stomatitis) koriste se za ispiranje i grgljanje. Kod opekotina od sunca i drugih lakših opekotina vodene otopine trjeslovina ublažavaju bolove i sprječavaju nastanak mjehurića. U obliku kupelji pomažu kod raspucale kože, kod ozeblina, svrbeža kože, upale spolnih organa i anusa. Djelomično sprječavaju i jako znojenje ruku i nogu, jer sužavaju izlaze znojnih žlijezda i zbog antibakterijskog djelovanja sprječavaju nastanak neugodna mirisa. Trjeslovine su u manjim količinama sastavni dio najrazličitijih kozmetičkih pripravaka, jer povećavaju otpornost kože prema vremenskim utjecajima.

Unutarnje je korištenje trjeslovina u dopuštenim količinama neškodljivo, jer ih zdrava sluznica crijeva gotovo ne propušta. Izvana, kod otvorenih kožnih oštećenja i većih opeklina trjeslovine se ne smiju upotrebljavati.

Riža

Čovjek poznaje rižu više od 5000 godina. Pradomovine su joj Indija i Kina, odakle je prenesena u Siriju i istočnu Afriku. U svijetu se danas uzgaja više od 1000 vrsta riže. Neke sorte zahtijevaju navodnjavanje, drugima je potrebno malo vode, a neke uspijevaju na običnom suhom zemljištu. To znači da se riža može uzgajati u svim krajevima zemlje, no ipak se najviše uzgaja u toplim i vlažnim područjima Azije, Afrike, Srednje i Južne Amerike, Kaliforniji, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. Po nekim procjenama smatra se da više od polovice čovječanstva živi isključivo od riže. To je stoga što riža ima visoku biološku, energetsku i vitaminsku vrijednost.

Hranjive vrijednosti: u usporedbi s drugim žitaricama riža ima najveću energetsku vrijednost (1540 kJ ili 368 kcal u 100 g). Sadrži 70-88 % škroba, 6,5 % bjelančevina i 0,7 % masti. Bogata je i mineralnim sastojcima (116 mg% fosfora i 98 mg% kalija). Ima i magnezija, kalcija, mangana, željeza, sumpora, bakra, cinka, kobalta i fluora. Najviše ima vitamina E u klici i gotovo sve vitamine grupe B u ovojnici.

Velika je razlika u hranjivoj vrijednosti između glazirane bijele riže i neglazirane (cjelovite) smeđe riže. Najvredniji biološki sastojci nalaze se u ovojnici koja se odstranjuje prilikom glaziranja. To dokazuje i činjenica da su rižine mekinje jako cijenjena sirovina i farmaceutskoj industriji u izradi preparata za jačanje ljudskog organizma. Stoga treba redovito jesti smeđu (integralnu - cjelovitu) rižu, a samo uz ribu bolje je jesti bijelu rižu.

Među cjelovitim žitaricama smeđa riža je najuravnoteženija. Njena veličina, oblik, boja, sastav i odnos ugljikohidrata, masti, bjelančevina i minerala ide u sredinu spektra od sedam osnovnih žitarica. Zrno pšenice, ječma, zobi i drugih žitarica tankom je urezanom linijom podijeljeno na pola. Riža nema takvu crtu i biološki je najcjelovitija žitarica - pandan čovjeku u biljnom carstvu.

Postoji riža kratkog, srednjeg i dugog zrna, te slatka riža. Kratkozrna riža je najmanja i najtvrđa, a ima i najviše minerala i glutena. Prirodno je slatkog okusa i najpogodnija za svakodnevnu upotrebu. Riža srednjeg zrna nešto je duža i kuhanjem postaje mekša i vlažnija. I ona je dobra za svakodnevnu upotrebu. Riža dugog zrna uska je i duguljasta, te pahuljasta kad je kuhana. Pogodna je u toplim krajevima, a kod nas povremeno u toplim ljetnim danima. Isto tako se može koristiti za pripravljanje pudinga i deserta. Slatka riža sadrži najviše ljepila, dosta proteina i posebno je slatka. Uglavnom je za blagdanska jela, kolače i posebna jela kao mochi i amasake.

Ljekovito djelovanje: Riža je odvajkada bila cijenjena i upotrebljavana kao lijek. Preporučivana je za hranu osobama iscrpljenim krvarenjem. Ženama s preobilnom menstruacijom, plućnim i tuberkuloznim bolesnicima. Zbog visokog sadržaja škroba i kalija, te lake probavljivosti riža se preporuča za dijetetsko liječenje crijevnog i želučanog katara ili proljeva. Potiče izlučivanje mokraće, pa je stogu dobra za osobe koje boluju od porasta ureje u krvi. Osobito umirujuće djeluje na mozak i živčani sustav, naše najrazvijenije organe. Jela i napitci od slatke riže preporučuju se djeci i dojiljama.

Neglazirana riža ima više celuloze, pa u probavnom procesu pospješuje pražnjenje crijeva, potiče izlučivanje probavnih sokova, a njezina biološka uravnoteženost uspostavlja ravnotežu u organizmu.

Moči je veoma dobar izvor energije, posebice za ljude koji se bave fizičkim radom. Jača porodilje i stimulira stvaranje mlijeka. Zato gaje dobro davati mladim majkama u juhi s misom. Jača mišiće mokraćnog mjehura, pa se može u juhama davati djeci koja noću mokre u krevet.

Moči je neka vrsta kolača od slatke riže. Pripravlja se tako da se najprije slatka riža kuha dugo na puri, zatim se kuhačom dobro izlupa da se riža otvori i spljošti i da se zrnu međusobno zalijepe u jednoličnu masu. Moči se može kupili gotov u makrobiotičkim i dućanima zdrave hrane.

Raž i povrće

Sastojci:

2 šalice raži

5 šalica vode

1 šalica mrkve izrezane na kockice

1 luk srednje veličine izrezan na kockice

1 klip svježeg kukuruza

1 svežanj peršina ili potočarke

1 umeboši šljiva

1 žlica naribanog korijena đumbira

morska sol

Priprema: Operite raž i pržite u tavi oko 5 minuta. Stavite poprženu raž u lonac, ulijte 5 šalica vode i kuhajte pod tlakom 45 minuta. Kuhajte mrkvu, luk i kukuruz na klipu oko 10 minuta sa dva prstohvata soli, kako bi izišla prirodna slatkoća povrća. Zaronite peršin ili potočarku u vodu i kuhajte jednu minutu, ali ne solite, jer će gorki zeleni listovi postati još gorči. Procijedite i narežite na sitno. Skinite zrna kukuruza s klipa i metnite u lonac u kojemu je raž. Stavite luk, mrkvu i zelene listove na vrh. Razmutite narezanu umeboshi šljivu u malo vode i dodajte u žitarice i povrće. Radi boljeg okusa možete metnuti i naribani korijen đumbira. Dobro promiješajte i poslužite u velikoj zdjeli.

Raž

Raž je osnovna biljka u Skandinaviji i drugim sjevernim područjima, u Europi i Aziji. Kao i pšenica, rjeđe se upotrebljava u cjelovitom obliku: prije svega koristi se brašno u pravljenju različitih vrsta kruha, krekera i ostalih peciva. Također se upotrebljava u pravljenju viskija. Budući da je tvrdog sastava, raž valja dobro žvakati, što je izvrsna vježba za cijelo tijelo. Eksperimentirajući u kuhanju raži, vidjet čete da je vrlo ukusna s rižom i okruglim povrćem.

Raž je žitarica koja je po svojim botaničkim karakteristikama najsličnija pšenici (stabljika, klas, zrno). Raž je istodobno i krušarica koja je s pekarskog aspekta najsličnija pšenici. Dugo je vladalo mišljenje da je lijepak, taj najvažniji sastojak u proizvodnji kruha, svojstven samo bjelančevinama pšenice. Sad se međutim zna da i bjelančevine raži sadržavaju lijepak, manje doduše nego pšenične, ali ga ipak sadržavaju.

Od ukupne svjetske proizvodnje raži više od 90% otpada na Europu i Rusiju, tako da se o raži može govoriti kao o žitu Europe i Rusije, mada se uzgaja gotovo u cijelom svijetu. Od europskih zemalja (bez Rusije) najviše se proizvodi u Poljskoj i Njemačkoj. Površine zasijane s raži i ostvareni prinosi u našoj zemlji, u usporedbi s pšenicom i kukuruzom, gotovo su zanemarivi.

Biokemijski sastav zrna raži sličan je sastavu zrna prosa. Poput svih žitarica i raž ima najviše ugljikohidrata (74.0%), bjelančevina (9,3%) i masti (1,8%). Energetska vrijednost 100g raži iznosi 1465 kJ ili 349 kcal. Raž je bogata mineralnim sastojcima (1,8%) od čega je najviše kalija, fosfora, magnezija i željeza, ali nisu zanemarivi ni ostali: kalcij, natrij, sumpor, mangan, bakar, cink, kobalt, fluor i drugi. U vitaminskoj tablici raži dominiraju vitamini grupe B.

Anemičnim osobama, rekonvalescentima i uopće osobama oslabljenog organizma te djeci preporučuje se uzimanje klica proklijale raži, koje su vrlo bogate mineralima i vitaminima i lako probavljive. Klice se dodaju jelima od povrća ili se jednostavno umiješaju u juhu.

Proso

Proso je najstarija čovjekova hrana još iz kamenog doba, ali zbog svojih svojstava i jedan od najstarijih prirodnih lijekova u pučkoj medicini. Proso je žitarica kojoj je čovjek u svom povijesnom razvoju učinio najveću nepravdu. Ta prethistorijska kultura, poznata je još iz mlađeg kamenog doba kada je bila glavna hrana i prirodni lijek. Tijekom razvoja civilizacije, čovjek je otkrivao nove žitarice i zapostavljao proso, koje uspijeva i na relativno slabijim zemljištima, pa je u pasivnim krajevima spašavalo siromašnije stanovništvo. Zbog toga mnogi »visoko standardizirani« i danas zaziru od prosa, smatrajući ga sirotinjskom tiranom.

Međutim, moderna je biologija ponovo prosu ustupila dostojno mjesto među ljekovitim biljem, pa se proso preporučuje kao ljekovita dijeta.

Proso sadržava 72,9% ugljikohidrata, 9,9% bjelančevina i 2.9% masti, minerale: kalij, fosfor, magnezij, željezo i kremičnu kiselinu, te gotovo sve vitamine skupine B. Zbog obilja mineralnih sastojaka i lake probavljivosti proso je vrlo pogodna hrana za starije osobe koje naginju bolestima krvožilnog sustava kao što je arterioskleroza.

Proso bi se bar povremeno trebalo naći na stolu onih koji vode brigu o svojoj prehrani i zdravlju, a posebno onih kojima je zdravlje već narušeno, jer je proso i ljekovita biljka i dijetna namirnica.

Ljekovita svojstva su raznovrsna: tjera mokraću, snažno pokreće znojenje, čisti utrobu, liječi groznicu i slabosti. Proso je izrazito lužnata žitarica pogodna za dijetu kod poremećaja crijevne flore (prekomjernom kiselom hranom ili antibioticima).

Za hranu proso mora biti oljušteno od neprobavljive pljeve (prosena kaša). I najzdravija osoba treba jesti proso sa povrćem najmanje 1 do 2 puta na tjedan. Proso je dobro za ten i kosu. Odličan je lijek protiv taloženja štetnih tvari kod reumatizma i kostobolje, čisti krv i daje organizmu kremičnu kiselinu u najprihvatljivijem obliku za izgradnju stanica. Dobar je za trbuh, slezenu i gušteraču.

U makrobiotičkoj kuhinji proso zauzima značajno mjesto. Dobar je u juhama, varivima, s lećom ili grahom azuki, te se upotrebljava u nadjevima i kroketima, drobljen ili mljeven u kruhu, keksima, kolačima i palačinkama.

Pohani pastrnjak s umakom od hrena

Sastojci:

400g pastrnjaka

2dl piva, brašno, mrvice, umak od hrena, sol

Priprema: Pastrnjak operite, ogulite i stavite kuhati sa začinom po želji i malo soli. Kuhajte ga pod poklopcem dok sasvim ne omekša. Izvadite ga, ocijedite i osušite. Kuhani pastrnjak narežite na 1 cm debele ploške, a donji, uži dio korijena prerežite uzdužno. Ploške pastrnjaka uvaljajte u brašno, pivsko tijesto i mrvice. Pržite ih u vrućem ulju dok ne porumene. Izvadile na zagrijani pladanj (pokriven dvostrukom papirnatom salvetom da upije višak ulja) i ponudite s umakom od hrena, zelenom ili nekom miješanom salatom po želji.

Pivsko tijesto za pohanje (umjesto jaja)

Od piva, vode, brašna (pola integralnog, pola 850) i soli napravite tijesto malo gušće nego za palačinke i u njega močite svaku plošku pastrnjaka prethodno uvaljanu u brašno. Ako izostavite mrvice imat ćete pariški način pohanja.

Umak od hrena

Sastojci:

1 šalica vode ili temeljca od povrća

1 žlica soja umaka

pola šalice naribanog hrena

1 žlica kuzua ili gustina

Priprema: Vodu i soja umak dovesti do vrenja, dodati naribani hren i nakon 2 minute kuhanja dodati kuzu ili gustin razmućen sa 3 žlice hladne vode. Sve kratko prokuhati i preliti preko pohanog pastrnjaka.

Pastrnjak

Teško je barem približno odgovorili na pitanje zašto se pastrnjak u nas ne sije u većim količinama i zašto u jelovnicima prosječne obitelji ne zauzima ono mjesto koje bi mu po svim mjerilima pripadalo. Pastrnjak, međutim, po svojim prehrambenim i ljekovitim svojstvima ide u red najvrednijih povrtnih kultura, a u nas je u mnogim krajevima gotovo nepoznat. Možemo samo nagađati zašto. Možda je tome uzrok u njegovom slatkastom okusu, a naše balkansko nepce više voli oštrije začine, jer pastrnjak je i začinska biljka. A možda je naprosto razlog u inertnosti pa je čovjeku bilo dovoljno da uzgaja peršin i celer. Ima još jedna okolnost koju u našim pretpostavkama ne smijemo zaobići.

Kultivirani pastrnjak je, kao i većina povrtnih kultura, nastao od divljeg samoniklog pastrnjaka na tlu Evrope, koji i danas raste u izobilju u evropskom dijelu Rusije, na Kavkazu i u nekim balkanskim zemljama. Iako divlji nije osobito pogodan za prehranu, zbog kratkog i drvenastog korijena, ipak se mnogo koristio kao ljekovita biljka, za liječenje bubrega, mokraćnog mjehura, vodene bolesti, groznice, nesanice, reume, bolesti pluća, itd.

Međutim, u stručnoj literaturi zabilježeni su navodni slučajevi trovanja pastrnjakom i upozoreno je na oprez. Vrijedni istraživači ustanovili su da se ta uzbuna ne temelji na točnim podacima. U prirodi, naime, usporedo s divljim pastrnjakom, rastu i neke zaista otrovne biljke (kukuta i trbulja) koje su mu jako slične. Trovanja tim biljkama pripisana su pastrnjaku, jer ih je čovjek u svom neznanju zamijenio. Pastrnjak nije otrovan, ali je čovjek u svom oprezu vjerojatno otišao predaleko.

Pastrnjak se lako uzgaja i daje relativno visoke prinose, a po hranjivim sastojcima prednjači pred mnogim vrstama povrća koje se više uzgajaju. Energetska vrijednost 100 g jestivog dijela pastrnjaka odgovara otprilike energetskoj vrijednosti 100g mlijeka (315 kJ ili 75 kcal). Pastrnjak sadržava najviše ugljikohidrata (14,5%), bjelančevina oko 1,3%, a masti oko 0,4%, što je sve skupa u granicama ostalog korjenastog povrća. Ono što pastrnjak izdvaja od ostalog korjenastog povrća visok je sadržaj mineralnih sastojaka (800 do 1200 mg%). Gotovo polovica toga otpada na kalij (450-700 mg%), što je od posebnog fiziološkog značenja. Kalcija i fosfora ima podjednako (48-50 mg%). Pored toga bogat je magnezijem i sumporom, a nisu beznačajni ni željezo i bakar. Natrija ima relativno malo, što ga svrstava u red vrijednih dijetnih namirnica.

Vitaminski sastav pastrnjaka sličan je vitaminskom sastavu ostalog korjenastog povrća. Najviše ima vitamina C (od 17, a u nekim slučajevima i do 32 mg%).

U mnogim europskim zemljama, koje su pradomovina pastrnjaka, on se upotrebljava znatno šire i raznovrsnije nego u nas. Osim široke upotrebe u kulinarstvu, mnogo se troši i u druge svrhe, pa i u industriji. U Irskoj seljaci prave od pastrnjaka i hmelja izvrsno pivo, kuhaju marmelade, fermentirane napitke s kvascem, cijenjeno vino i sl. Zbog znatne količine šećera, od pastrnjaka se može proizvoditi alkohol. Od sušenog i mljevenog korijena može se pripremati izvrstan kruh.

Njemačke domaćice istuku sjeme pastrnjaka, koje je vrlo aromatično, u avanu, spremaju ga tako zdrobljenog u staklenku i upotrebljavaju kao koristan i zdrav začin za pripremanje zelene salate, salate od krastavaca ili rajčica, za jela od bundeve, kiselog kupusa itd.

Kad u ovoj kratkoj biografiji i osobnoj karti pastrnjaka ne bismo rekli nešto o njegovim ljekovitim svojstvima, bio bi to promašaj. U službenoj medicini pastrnjak nije priznat kao ljekovita biljka. Zanimljivo je, međutim, da se alkaloid tzv. Pastinacin, kojeg ima u svim dijelovima biljke, u Rusiji proizvodi u čistom obliku i koristi za suzbijanje stenokardije, u neurozama koje se manifestiraju stezanjem krvnih žila, grčevima u crijevima i sl. Korijen i sjeme pastrnjaka izvrstan su diuretik, potiču izlučivanje mokraće, istjerivanje plinova iz želuca i crijeva, reguliraju krvni tlak. Ako se gusta juha od pastrnjaka i poriluka jede duže vrijeme, njezino diuretičko djelovanje znatno će utjecati na smanjenje tjelesne težine.

Vratimo dakle, pastrnjaku onaj ugled koji je imao u vrijeme rimskog cara Tiberija, koji ga je toliko cijenio da ga je dopremao u Rim čak s obala Rajne.

Maslačak s mahunarkama

Sastojci:

1 šalica nasjeckanog poparenog lišća maslačka

3 šalice kuhanih mahunarki (leće, graha, graha azuki ili slanutka)

2 češnja češnjaka

2 žlice maslinovog ulja

Priprema: Lišće maslačka prelijte kipućom vodom, procijedite i na dasci sitno nasjeckajte. Kosani češnjak zažutite na vrućem ulju, dodajte maslačak i kuhanu mahunarku te sve prokuhajte 1-2 minute.

"Vrhnje" od tofua

Sastojci:

100g tofua (sir od soje)

50g suncokretovog sjemena (oljuštenog)

2 žlice limunovog soka

sojino mlijeko ili malo vode od blanširanja povrća

Priprema: Suncokret ispržite u suhoj tavi uz miješanje na laganoj vatri da postane svijetlo žut. Stavite u mikser izmrvljeni tofu, prženi suncokret, malo sojinog mlijeka ili vode, limunov sok i sve dobro izmiksajte. Ovisno o željenoj gustoći postupno dodavajte tekućinu. Ovo jelo može biti namaz, "vrhnje" ili "majoneza".

Kopriva

Kopriva raste posvuda i svakom je poznata kao korov. Manje je poznata kao ljekovita biljka, a ponajmanje kao povrće. U nas se mlade koprive sjeckaju pačićima, purićima i guščićima, a i svinje se hrane sjeckanom poparenom koprivom. Možda je to i razlog što mnogi ljudi zaziru od koprive u ljudskoj prehrani.

Dr. Ljubiša Grlić (Enciklopedija samoniklog jestivog bilja) smatra da je kopriva zbog svoje rasprostranjenosti, prehrambene i vitaminske vrijednosti, najkorisnije, najzdravije i najpristupačnije lisnato povrće. Hranjivost koprive poznavali su stari Egipćani, Grci i Rimljani.

Kopriva sadržava 5,5% bjelančevina, 1% ugljikohidrata, 0,7% masti, kalcij, fosfor, željezo, magnezij, natrij, kalij, kremičnu kiselinu, te hormone koji djeluju na ispravan sadržaj šećera u krvi. U proljeće mlado lišće koprive sadrži 75 do 140 mg% vitamina C i do 20 mg% karotina (provitamin A). Po tome je kopriva bogatiji izvor C i A vitamina od većine vrsta kultiviranog povrća.

Ljekovito djelovanje koprive je višestruko. Korisna je protiv anemije, bolesti probavnih organa, reumatizma, bubrežnih bolesti, te za čišćenje krvi i dr. Losion i oblozi od koprive služe za održavanje ljepote, čiste kožu, odstranjuju akne i ekceme te suzbijaju opadanje kose. Aromatično i ljekovito bilje sadržava veći postotak eteričnog ulja, ako uz njega raste kopriva.

Kopriva se puno upotrebljava u biovrtu kao gnojivo, naročito za prihranu plodovitog povrća (bogata je dušikom). Gnojnica se priprema tako da se 1 kg usitnjenih kopriva izmiješa sa 10 litara vode u drvenoj ili plastičnoj posudi i ostavi na suncu da provrije. Kada prestane pjenjenje gnojnica je gotova. Razrijeđenom u omjeru 1:10 zalijeva se povrće. U kombinaciji s gnojnicom od gaveza dobiva se organsko gnojivo bogato dušikom i kalijem. U biovrtu je kopriva i sredstvo protiv bolesti i štetočina. Postupak je kao za gnojnicu, ali se kopriva namače samo 24 sata, procijedi i njome prskaju lisne uši na povrću i cvijeću. Taj postupak treba ponoviti nekoliko puta.

Za jelo se beru vršci mladih kopriva u proljeće, a ako se više puta pokose, na koprivi se ponovo pojave mladi izbojci i može se brati cijele godine. Berite je u čistoj prirodi daleko od putova i drugih zagađenih mjesta.

Od koprive se mogu pripremali sve vrste jela, od juhe do deserta i napitaka.

Heljdine palačinke

Heljdino brašno u palačinkama i kolačima bogatoga je okusa, prhko i vrlo lako probavljivo.

Sastojci:

1 šalica heljdinog brašna

1 šalica crnog pšeničnog brašna za kolače

2 jušne žlice ulja

jedna šalica slada

jedna četvrtina žličice morske soli

voda

Priprema: Pomiješajte suhe sastojke. Dodajte ulje, slad i sol. Ulijte dovoljno vode da se napravi željena smjesa za palačinke. Dobro miješajte žlicom. Pokrijte smjesu gazom i ostavite preko noći na toplom toliko da počne fermentirati. To će pomoći palačinkama da uzađu i posvijetle. Ujutro ispecite palačinke i prelijte svaku umakom od jagoda.

Umak od jagoda

Sastojci:

3 šalice jagoda

3 Šalice vode

3-4 jušne žlice kuzua ili gustina

prstohvat morske soli

Priprema: Operite i očistite jagode, pa ih narežite na polovice. Stavite jagode u vodu i kuhajte. Smanjite vatru na srednje nisku. Posolite, pokrijte i lagano kuhajte 5-10 minuta ili dok jagode ne budu mekane. Rastopite kuzu ili gustin u malo hladne vode i umiješajte u jagode. Neprestano miješajte kako ne bi bilo grudica. Lagano kuhajte 3 do 5 minuta dok ne postane gusto.

Prelijte po palačinkama i poslužite vruće.

Mogućnosti: Nije li umak dovoljno sladak, možete staviti u njega malo sirupa ili ječmenog slada. Umjesto jagoda može se koristiti i sezonsko svježe voće kao što su jabuke, kruške, trešnje, breskve i borovnice. Suho pak voće mora biti natopljeno,, nasjeckano i kuhano duže od svježega. Ova se smjesa može uzeti i za pravljenje malenih tankih kolačića.

Daikon - Bijela rotkva

Daikon je korjenasto povrće iz porodice rotkvi. Postoje vrste koje imaju korijen duži od pola metra i debljine više od 15 cm. Dugi daikon puno se uzgaja u Japanu i u nas se često naziva "japanska duga bijela rotkva".

Srodnik daikona je naša crna rotkva - povrtnica, a i bijela okrugla rotkva, koja se više uzgaja u Sloveniji. U Austriji i Njemačkoj se mogu naći vrste daikona pod imenom "Retich". Danas postoje brojni hibridi tog ukusnog i ljekovitog povrća, koji imaju prekrasan bijeli korijen u obliku bijelih svijeća.

Daikon se uzgaja kao postrna kultura, što znači da se sije od polovice lipnja, pa sve do kraja kolovoza. Posije li se ranije ne oblikuje korijen, nego odmah potjera cvjetno stablo i procvate. Sije se u redove kao mrkva, a na njivi se može sijati na svježe oranje kao što se sije postrna bijela repa.

Daikon pomaže u probavi cjelovitih žitarica i povrća, a naročito u probavi masnoća. Zbog toga se posebice preporučuje malo svježe naribanog ili kiselog daikona uz pržena jela ili ribu. Također pomaže u odstranjivanju suvišne vode i kolesterola iz tijela, a i za razlaganje tvrdih očvrsnutih masnih naslaga koje postoje negdje duboko u organizmu. Daikon je i dobar diuretik, što znači da potpomaže i rad bubrega. Općenito možemo reći da je daikon jedan od dobrih "čistača" našega tijela.

Daikon je i čistač zemlje. U Japanu su ga upotrebljavali da bi tlo očistili od radioaktivnosti, jer on iz tla upija sve štetne sastojke. Kad se u tu svrhu sije, daikon se mora uništiti. Zbog toga je posebno važno da se daikon za ishranu uzgaja na zdravom tlu, kako ne bismo s hranom pojeli i sve štetne sastojke nezdravog tla.

Daikon se za hranu puno upotrebljava u makrobiotičkoj kuhinji, a također i za razne ljekovite pripravke. Ovo nije nimalo neobično ako znamo da je daikon tradicijsko japansko povrće, a i makrobiotiku su u svijetu popularizirali Japanci. Od suhog lišća daikona pripremaju se ljekovite kupke koje se preporučuju prilikom oboljenja jajnika i maternice, vaginalnog sekreta, bolnog menstrualnog ciklusa i frigidnosti, te kod upale mokraćnog mjehura. Vrele kupke od suhog lišća daikona stimuliraju metabolizam, apsorbiraju neugodne mirise tijela, te čiste organizam rastvaranjem sluznih naslaga i ostataka životinjskih masnoća.

Svježe naribani korijen daikona stavlja se kao oblog na modrice i ostavi da djeluje 15 do 30 minula. Zatim se stavi svježi flaster. Taj flaster ima rashlađujući efekt, gotovo iste jačine kao led. Ne samo daće umanjiti bol, nego će brzo raščistiti bilo kakvo unutarnje krvarenje. Za jaku modricu, veće površine isti postupak treba ponavljati nekoliko dana uzastopno.

Zbog ljekovitih svojstava daikon bi trebalo uvrstiti i u redovitu ishranu zdravih osoba, a naročito bolesnih. U nas se može nabavili svježi, kiseli i suhi daikon kod specijaliziranih uzgajača.

Jela od daikona

Daikon se može upotrijebiti na najrazličitije načine i u kombinaciji sa svim vrstama povrća. Dodaje se juhama, kuha u pari, preliven nekim umakom izvrstan je prilog uz, kuhane cjelovite žitarice. Može se kiseliti isto kao bijela repa i jesti kao salata bez ikakvih dodataka. Tako ukiseljen izvrstan je kada se kuha s grahom. Svježe nariban korijen daikona preliven s nekoliko kapi limuna izvrsna je salata koja se preporučuje uz masna jela, radi lakše probave masnoća. Na isti naćin se može koristiti i crna rotkva (povrtnica), ali je daikon blaži i ljekovitiji.

U makrobiotičkoj kuhinji daikon se koristi u miso juhama, kuhan načinom "nishime" (kuhanje u velikim komadima s malo vode, tako da se povrće više pari, nego kuha), pirjan na malo crnog sezamovog ulja s drugim korjenastim povrćem (mrkva, čičak, luk, pastrnjak, peršin, žuta repa), ukiseljen s morskom solju nariban (pickles) ili cijeli korijen i lišće u pšeničnim ili rižinim mekinjama. Korijen daikona se suši nariban na rezance ili narezan na kolutiće, a i lišće se vezano u male kitice suši u hladu.

Čičoka

Čičoka ili topinambur je biljka iz porodice suncokreta koja u nas raste samoniklo, a uzgaja se kao stočna hrana (slatki krumpir), povrće ili ukrasna biljka. U gomolju ima 23-30% ugljikohidrata koji se u jesen uglavnom sastoji od inulina, dosta željeza, kalija i fosfora, te vitamina B1 i B2.

Zbog velike količine inulina gomolji se smatraju zdravom hranom za dijabetičare, jer se inulin razgrađuje na fruktozu.

Gomolji čičoke iskapaju se u kasnu jesen i vrlo tu hranjivi. Mogu se pripremati isto kao krumpir, ali ih ne treba guliti, nego samo četkom dobro oprati. Izvrstan su dodatak juhama od povrća. Pečeni u ploškama ili kriškama podsjećaju na mladi krumpir. Dvostruko brže se skuha ili ispeče nego krumpir.

Nasuprot krumpiru koji je štetan u sirovom stanju, čičoka se može jesti i sirova, naribana na salatu. Prirodni okus sirovih gomolja sličan je nezrelim lješnjacima, a skuhani po okusu podsjećaju na artičoke. U Japanu jedu i proljetne izdanke čičoke ispržene u ulju.

Čičak - Primjena u kuhinji

U nas je čičak poznat korov koji posvuda raste uz ograde, putove i rubove šuma. Čičakje manje poznat kao ljekovita biljka, a kao korjenasto povrće u nas je potpuno nepoznat. Međutim, čičak je vrlo vrijedna ljekovita biljka, a može se jesti i kao vrlo tečno povrće.

U literaturi o ljekovitom bilju navodi se široki spektar ljekovitosti čičkovog korijena, u svježem i suhom stanju. U knjizi "Ljekovito bilje i njegova upotreba" opisana su ljekovita svojstva čička. Korijen čička djeluju protuotrovno, pospješuje izlučivanje mokraće i znoja te čisti krv. Prema najnovijim istraživanjima znatno je djelotvorniji od skuplje droge sarsaparile (Radix sarsaparillae). Visoki sadržaj inulina (oko 45%) koristan je kod bolesti jetre i kod izlučivanja žuči. Inulin je posebna vrsta šećera koja ne opterećuje izmjenu šećera kod šećernih bolesnika, te se zbog toga korijen čička posebno preporučuje u prehrani dijabetičara. Kod raznih kožnih oboljenja koristi se svježi sok iz korijena čička, a poznata je i čičkova mast te čičkovo ulje za njegu vlasišta. Čaj se priprema od svježeg ili od suhog korijena, a čaj od čičkovog sjemena preporučuje se protiv stvaranja bubrežnih kamenaca.

Čičak se u svijetu (Japan, Nizozemska, SAD) uzgaja u vrtovima i na njivama kao i ostalo korjenasto povrće (mrkva, peršin, pastrnjak). Premda se za prehranu može upotrijebili samonikli čičak, postoje sorte dobivene selekcijom, koje brže rastu i daju pravilan vretenasti korijen koji ide u dubinu i više od pola metra. Zbog toga se čičak sije na humkama. kako bi se korijen lakše iskapao. Za jelo se čičak vadi u prvoj godini rasta, dok postoji samo lisna rozeta (kao u mrkve i peršina). U drugoj godini rasta, kad potjera cvjetno stablo, korijen se vadi, pere i suši za čaj. Tada više nije dobar za jelo, jer odrveni.

U prehrani makrobiotičara čičkov korijen zauzima bitno mjesto, jer daje vrlo snažnu energiju, a osobito zagrijava zimi, te djeluje na vitalnost. Može se različito pripremati: kuhati, pirjati, pržiti u dubokom ulju. Dobar je u kombinaciji s ostalim korjenastim povrćem, žitaricama i mahunarkama. Upravo zbog svih ljekovitih i hranjivih svojstva te jestive biljke, potrebno je pripremati jela od čičkovog korijena. Jela od čička mogu biti prilozi u klasičnoj kuhinji. Posebice se preporučuju dijabetičarima, a i svima ostalima jer su korisna i za najzdraviji organizam.

U svijetu se čičak može nabaviti na tržnicama i u prodavaonicama zdrave hrane, a u nas za sada samo kod specijaliziranih proizvođača Za one koji budu vadili samonikli čičak napominjemo: ponesite jaku riljaču (štihaču) i tražite čičak u čistoj prirodi što dalje od putova i drugih zagađenih mjesta.

Crna soja

Crna soja je veoma ljekovita zbog svoje crne boje. Donosi olakšanje kod astme i kašlja, te poboljšava rad organa reproduktivnog sustava u muškaraca i žena. Upotrebljava se i za čišćenje tijela od životinjskih otrova dobivenih jedenjem velike količine mesa, jaja i ribe. Njen sok proljepšava i pročišćava glas. U Japanu majke kuhaju crnu soju djeci prije glazbenih testova i vježbi u pjevanju.

Crna soja može se kuhati sa smeđom rižom, ali je prije kuhanja treba obrisali u vlažnoj krpi i popržiti 5-10 minuta. Može se namakati u slanoj vodi (da ne otpadne crna ljekovita kožica). U literaturi stoji da se crna soja mora namakati 10 sati i nakon toga još kuhati 4-6 sati, jer se nejednako kuha. Ovo pravilo vrijedi za soju kupljenu u trgovinama. Naime, soja koju možete kupiti u trgovinama često bude jako stara i još različite starosti, pa se zato nejednoliko kuha.

Crnu soju kuhajte u običnom loncu i skidajte pjenu lijekom kuhanja. Povremeno dodajte hladnu vodu (šok metoda) i prije završetka kuhanja posolite ili dodajte 1-2 žlice tamari umaka od soje. Protresite posudu da se sva zrna izmiješaju sa tamarijem i kuhajte dok ne ispari sva tekućina. Crna soja je sama po sebi slatkasta i ako je pri kraju zasladile s malo ječmenog slada, rižinog slada ili jabučnog soka, dobit ćete fini desert. Od crne soje možete skuhati varivo kao od našeg graha. Dobra je s kiselim zeljem, repom ili daikonom. U prehrani makrobiotičara i vegetarijanaca, kao prilog uz žitarice i povrće dobar je izvor bjelančevina i minerala.

Grah azuki s kestenjem

Sastojci:

1/2 šalice suhog ili 1 šalica svježeg oguljenog kestenja

1 šalica graha azuki

1/2 šalice grožđica

3 šalice vode

1/4 čajne žličice morske soli

Priprema: Popržile kestenje u tiganju dok ne zamiriši, prelijte vodom i dodajte azuki i namočene, prstohvatom soli posoljene grožđice. Suho kestenje i azuki prije namočite. Kuhajte dok azuki ne omekša uz dodavanje hladne vode prema potrebi. Na kraju sva tekućina treba ispariti. Ako su svi sastojci dobro skuhani može se napravili nadjev (krema) koji je vrlo tečan i sladak. U ovo jelo mogu se dodati i suhe ili svježe jabuke.