Proso

Proso je najstarija čovjekova hrana još iz kamenog doba, ali zbog svojih svojstava i jedan od najstarijih prirodnih lijekova u pučkoj medicini. Proso je žitarica kojoj je čovjek u svom povijesnom razvoju učinio najveću nepravdu. Ta prethistorijska kultura, poznata je još iz mlađeg kamenog doba kada je bila glavna hrana i prirodni lijek. Tijekom razvoja civilizacije, čovjek je otkrivao nove žitarice i zapostavljao proso, koje uspijeva i na relativno slabijim zemljištima, pa je u pasivnim krajevima spašavalo siromašnije stanovništvo. Zbog toga mnogi »visoko standardizirani« i danas zaziru od prosa, smatrajući ga sirotinjskom tiranom.

Međutim, moderna je biologija ponovo prosu ustupila dostojno mjesto među ljekovitim biljem, pa se proso preporučuje kao ljekovita dijeta.

Proso sadržava 72,9% ugljikohidrata, 9,9% bjelančevina i 2.9% masti, minerale: kalij, fosfor, magnezij, željezo i kremičnu kiselinu, te gotovo sve vitamine skupine B. Zbog obilja mineralnih sastojaka i lake probavljivosti proso je vrlo pogodna hrana za starije osobe koje naginju bolestima krvožilnog sustava kao što je arterioskleroza.

Proso bi se bar povremeno trebalo naći na stolu onih koji vode brigu o svojoj prehrani i zdravlju, a posebno onih kojima je zdravlje već narušeno, jer je proso i ljekovita biljka i dijetna namirnica.

Ljekovita svojstva su raznovrsna: tjera mokraću, snažno pokreće znojenje, čisti utrobu, liječi groznicu i slabosti. Proso je izrazito lužnata žitarica pogodna za dijetu kod poremećaja crijevne flore (prekomjernom kiselom hranom ili antibioticima).

Za hranu proso mora biti oljušteno od neprobavljive pljeve (prosena kaša). I najzdravija osoba treba jesti proso sa povrćem najmanje 1 do 2 puta na tjedan. Proso je dobro za ten i kosu. Odličan je lijek protiv taloženja štetnih tvari kod reumatizma i kostobolje, čisti krv i daje organizmu kremičnu kiselinu u najprihvatljivijem obliku za izgradnju stanica. Dobar je za trbuh, slezenu i gušteraču.

U makrobiotičkoj kuhinji proso zauzima značajno mjesto. Dobar je u juhama, varivima, s lećom ili grahom azuki, te se upotrebljava u nadjevima i kroketima, drobljen ili mljeven u kruhu, keksima, kolačima i palačinkama.