Alternativa za štitnjaču

Štitnjača pokazuje smanjeno djelovanje kroz gubitak tjelesne težine usprkos povećanom apetitu, ubrzano bilo, visok krvni pritisak, pojačana nervoza s prekomjernim znojenjem, učestalije obavljanje velike nužde, katkad proljev, mišićna slabost, drhtanje ruku i razvoj gušavosti.

Hipotireoza: tromost, usporeno razmišljanje, usporeni rad srca, povećana osjetljivost na hladnoću, trnci ili gubitak osjeta u rukama, razvoj gušavosti.
Subakutni tireoditis: blagi do oštri bolovi u štitnjači, osjetljivost štitnjače na dodir, bol kod gutanja ili okretanja glave, pojave ovih simptoma neposredno nakon virusne infekcije, na primjer gripe, mumpsa ili ospica

Obratite se liječniku ako imate povišenu temperaturu, uznemireni ste, buncate, imate ubrzano bilo; možda imate tireotoksičnu krizu, iznenadnu i opasnu komplikaciju hipertieoze, ako vam je jako hladno, ako ste pospani i tromi; možda imate miksedematoznu komu, iznenadnu i opasnu komplikaciju hipotireoze koja može izazvati nesvjesticu i smrt.

Uzroci mogu biti svi tipovi hipertireoze koje nastaju zbog povećane proizvodnje tiroidnih hormona, a bolesti se pojavljuju u nekoliko oblika. Hipotireza, naprotiv, proistječe iz smanjene proizvodnje hormona štitnjače. Za proizvodnju tjelesne energije potrebne su određene količine hormona štitnjače, pa pad proizvodnje hormona dovodi do niže proizvodnje energije.

Kako liječiti?

Za bolesti štitne žlijezde koje su posljedica prekomjernog ili preniskog stvaranja hormona štitnjače, konvencionalno i alternativno liječenje nudi razne metode za uspostavljanje pravilne ravnoteže hormona. Konvencionalno liječenje uglavnom se pouzdaje u liječenje lijekovima i operativni zahvat. Alternativno liječenje pokušava ublažiti neke tegobe povezane s oboljenjem štitnjače ili poboljšati rad štitne žlijezde različitim pristupima, od nadomjesnih dijeta, biljnih ljekovitih pripravaka do promjene načina života i uvođenje posebnih vježbi. Potrebna je stručna ocjena svakog oboljenja štitnjače. U većini slučajeva bolest je potrebno liječiti na način koji premašuje mogućnosti kućne njege.

Liječenje ljekovitim biljem

Za ublažavanje simptoma hipertireoze probajte tinkturu: 4 dijela vučje noge (Lycopus spp.), 2 dijela srčanice (Leonurus cardiaca), 2 dijela grozničnice (Scutellaria spp.), 1 dio gloga (Crataegus spp.). Tinkturu treba uzimati tri puta na dan.

Za nesanicu uzrokovanu hipertireozom, pomješajte jednake dijelove odoljena (Valeriana officinalis) i pasiflore (Passiflora incarnata) kao tinkturu te je uzimajte pola sata prije spavanja.

U slučaju hipotireoze možete spraviti čaj od bračića (Fucus vesiculosus) za poboljšanje rada štitne žlijezde. Tri puta na dan, prelijte 1 šoljicu kipuće vode preko 2 kašičice bračića i ostavite da se namače 10 minuta prije nego popijete. Ova biljka može se koristiti i u kapsulama tri puta na da,.

Prehrana

Kod hipotireoze treba izbjegavati kupus, breskve, soju, špinat, kikiriki i rotkvicu jer ova hrana može utjecati na rad štitnjače. Nadomjesci vitamina C, vitamina E, riboflavina (vitamin B2) ,cinka, niacina (vitamin B3), piridoksina (vitamin B6) i tirozina mogu pospješiti rad štitnjače.

Međutim, ako bolujete od hipertireoze, potrošnja gore navedene hrane može pomoći smanjiti stvaranje hormona štitnjače.

Oblozi od švedskog bilja

Oblozi od eliksira švedske grenčice.

Ovisno o oboljelom mjestu uzmemo manji ili veći komad vate ili staničevine, navlažimo ju švedskom grenčicom i stavimo na oboljelo mjesto, koje smo prethodno obavezno namazali svinjskom mašću ili mašću od ljekovitoga nevena, tako da alkohol ne isuši kožu.

Preko toga može se staviti poveća plastična folija kako bismo zaštitili rublje i tek tada preko toga zavežemo toplu maramu ili možda zavoj. Oblog na oboljelom mjestu ostavimo ovisno o bolesti i snošljivosti bolesnika 2 - 4 sata.

Kada to bolesnik podnosi možemo ostaviti oblog i cijelu noć. Nakon skidanja obloga kožu napudramo. U osjetljivih osoba unatoč tome može doći do nadraženosti kože te u takvom slučaju moramo kraće držati obloge ili ih neko vrijeme uopće ne stavljati.

Alergične osobe ne stavljaju plastičnu foliju već samo sve zaviju maramom. Nikako ne smijemo zaboraviti namazati kožu prije no što stavimo oblog! Ako se javi nadražaj svraba namažemo s mašću nevena.

S ovim oblozima nije neophodno potrebno ležati u postelji, dobro umotani možemo se kretati po kući ili sjediti.

KORIJANDAR - Coriandrum sativum

Ljekoviti dijelovi biljke: Plod - Coriandri fructus

Ljekovite i djelotvorne tvari: Korijandar sadrži oko 1% eteričnog ulja, oko 20% ostalog ulja i oko 16% bjelančevina. Iz korijandrova ulja izdvaja se linalol 60-70%, a sadrži još pineol, borneol, limonen, geraniol i drugo. Ulje se dobiva destilacijom nezrelih plodova. Ulje izaziva jedan oblik pijanstva i duboki san. To ulje služi kao zamjena za bergamontovo ulje.

Pripremanje lijeka, primjena i djelovanje: Korijandar čini sastavni dio ljekovitih pripravaka Aqua carminativa i Spiritus aromaticus.

Osušen plod gubi neugodan i dobiva ugodan miris. Upotrebljava se samo osušen. Uzima se i kao tinktura, i to triput po 10-20 kapi poslije jela, ili kao prašak, po 0,5 g nekoliko puta dnevno za bolju probavu, protiv nadutosti.

Toksično ljekovito bilje - Oleandar

Ljekovito djelovanje. U pučkoj medicini oleandar se koristi u liječenju bolesti i slabosti srca, bolesti kože kao što su svrab i razni nametnici, menstrualnih tegoba, ali i za izazivanje pobačaja.

U vanjskoj uporabi listovi oleandra rabe se za liječenje svraba i za reduciranje znojenja.

Korijen oleandra se rabi za liječenje čankira ili čira na penisu, te sifilisa.

Oleandar pomaže i u liječenju karcinoma, ali se poradi velike otrovnosti ne rabi. U narodu se rabi kao otrov za miševe, štakore, insekte, te protiv raznih parazita. Već u malim količinama smrtonosan je za konja, kravu ili ovcu.

Zapadna pučka medicina rabi oleandar za liječenje bolesti srca i kože, crijevnih komplikacija, epilepsije, ekcema, za bolji rad srca, te protiv parazita.

Kontraindikacije. Osjetljivije osobe mogu biti alergične na oleandar već ako se nalaze u njegovoj blizini i to naročito kad cvate, jer tada izaziva različite očne tegobe. Zabilježeni su i smrtni slučajevi izletnika koji su meso za ražnjiće nabadali na štapiće od grana oleandra i otrovali se.

Simptomi trovanja. Bolovi u abdomenu, povraćanje, pečenje u ustima, usporen i nepravilan rad srca, proljev, pomodrjeli usne i koža, pospanost, umor, širenje zjenica, šumovi u ušima, teško disanje, grčevi, koma i - ako liječnička pomoć ne bude brza i stručna - smrt.

Toksično ljekovito bilje - Naprstak

Ljekovito djelovanje. Spomenuti dr. Withering došao je do zaključka da je liječenje insuficijencije srca ovom biljkom učinkovito tek tada kada je količina tj. doza lijeka tolika da već graniči s opasnošću od trovanja. Također je otkrio da se dugom uporabom sastojci ove biljke kumuliraju i talože u srcu te mogu izazvati ozbiljne srčane tegobe.

Naprstak, kojega nazivaju i srčanim morfijem ili opijumom, djeluje na živce krvnog sustava usporavajući i umirujući ubrzani rad srca, uz pojačano izlučivanje mokraće.

U pučkoj medicini rabi se za liječenje vodenih bolesti tj. oscitesa, vode u osrčju, u plućima, edema, oligurije, bolesti srca kao što su srčane slabosti, asistolija, insuficijencija srčanog mišića, reuma srca, aritmija, tahikardija, bolesti respiratornih organa tj. astme, upale pluća, tuberkuloze, bolesti mozga kao što su upala mozgovne opne i edemi mozga, povišene tjelesne temperature.

Naprstak ili digitalis uzima se samo 3-6 dana, nikako više. Tada se napravi stanka od dva tjedna a može i mjesec dana, kako bi se izbjeglo nakupljanje digitalisa u srcu. U liječenju ovom biljkom potrebno je obaviti detoksikaciju cijelog organizma, i to pročišćavanjem crijeva, uz odgovarajuću dijetu i odmor. Preporuka. Najbolje je preko liječnika nabaviti tablete naprstka i poslušati njegov savjet.

Simptomi trovanja. Mučnina, povraćanje, proljev, bolovi želuca, glavobolja, nepravilan i slab puls, tremor, nesvakidašnje vizije u boji, konvulzije...

Uzgojite sebi vlastite biljne lijekove

Čak i vrtlarski početnici lako mogu uzgojiti korisno bilje jer ono ne zauzima puno mjesta, ne treba ga gnojiti, a otporno je na bolesti i štetnike.

Ljekovito bilje nije zahtjevno i lako se može uzgojiti prema uputama na vrećici sa sjemenjem. Još je jednostavnije kupiti malo veću biljku u lončiću te je presaditi na željeno mjesto. Također, možete u prirodi sakupiti sjeme samoniklog bilja i posijati ga u vrt. Neke biljke, poput ružmarina, kadulje, lavande i mirte, lako je razmnožiti reznicama. To se radi tako da se od sredine ljeta do sredine jeseni oštrim nožem ili skalpelom odreže mladica dugačka 10-15 centimetara. Reže se neposredne ispod lisnog čvora jer se ondje nalaze stanice koje potiču rast. Odaberu se zdrave, snažne mladice bez cvjetnih pupova. Potom se odrežu listovi s donje trećine stabljike. Reznice potom možete umočiti u med te umetnuti u posudicu napunjenu mješavinom za sadnju. Dobro zalijte i pokrijte plastičnom vrećicom kako bi se sačuvale vlaga i toplina. Svakih neko liko dana ih prozračite. Za nekoliko tjedana reznice će se ukorijeniti. Druga metoda jest da pripremljenu reznicu smjestite u čašu vode na mjesto s neizravnom svjetlošću i svakih nekoliko dana mijenjate vodu. Za tjedan, dva stvorit će se korijen, pa se reznica može posaditi u vrt ili u posudu. Bilje s puzajućim korijenjem, poput metvice, gaveza i sapunike, najlakše je razmnožiti tako da se biljka iskopa u proljeće ili jesen, a korijen se izreže na komade dugačke pet-deset centimetara pazeći pritom da svaki ima rastuće pupove. Potom se posade u posudu ili kompost.

Za biljni vrt u zatvorenom važni su osunčani prozor i zalijevanje

Mnoge vrste ljekovitog i začinskog bilja mogu uspijevati i na prozorskoj dasci. Posude s biljem treba svakodnevno pomalo zakretati kako bi svi dijelovi dobili istu količinu sunca i svjetla. Važno ih je i redovito zalijevati.

Kamenjari i kameni zidići "griju" biljke i pomažu im da rastu

Većini ljekovitog bilja najbolje će odgovarati sunčano mjesto zaštićeno od vjetra te pjeskovito tlo. Kamenjari i mjesta uz kamene zidiće najbolji su izbor. Kamen danju skuplja toplinu koje isijava noću te podiže temperaturu, što odgovara bilju.

Ljekovito i ukrasno bilje dobri su susjedi

Ljekovito bilje lijepo će izgledati u cvjetnjaku, ali i zaštititi druge biljke. Tako lavanda posađena ispod ruža tjera lisne uši, a tušanj čuva vlagu u tlu.

Sobna biljka koja ne služi samo za ukras

Aloja (aloe vera) uzgaja se kao i svaka druga sobna biljka. Gel istisnut iz listova liječi opekline, pomaže kod rana, ogrebotina, psorijaze, ekcema i čireva.

Lovor i ružmarin prezimljuju u kući

U hladnijim krajevima ružmarin, kadulja i lovor zimi se moraju unijeti u kuću. Starije biljke mogu prezimiti vani ako se pokriju slamom ili flisom.

Ljekovita biljka - Anis

Dobro poznato sredstvo za liječenje probavnih problema i olakšavanje grčeva također je korisno i protiv kašlja, a na glasu je i kao afrodizijak koji djeluje i na muškarce i na žene.

Anis (Pimpinella anisum, Apiaceae) već se stoljećima rabi za olakšavanje probave, dojenačkih kolika, napuhnutosti, podrigivanja i plinova u trbuhu. Zbog sposobnosti olakšavanja grčeva smatra se da može olakšati i menstrualne bolove. Anis također povećava izlučivanje sokova u crijevima pa time potiče rad probavnog sustava. Pospješuje iskašljavanje te je vrlo pogodan za liječenje bronhitisa, a liječnici biljem katkad ga rabe i protiv astme. Sjemenke anisa u narodnoj se medicini stoljećima rabe za olakšavanje porođaja, poticanje stvaranja majčina mlijeka te za reguliranje mjesečnice. Mljevene anisove sjemenke miješale su se s ribanom mrkvom kada bi se u djece pojavile gliste. Sjemenke anisa treba zdrobiti neposredno prije uporabe kako bi se oslobodili hranjivi sastojci, čije razine opadaju duljim izlaganjem zraku. Također je na glasu kao afrodizijak koji djeluje i na muškarce i na žene. Za poboljšanje okusa anis se dodaje pastama za zube i tekućinama za ispiranje usta. Od anisa se proizvode alkoholna pića kao što su grčki ouzo i francuski pernod. Također se često rabi za začinjanje kruha, kolača i slastica. Eterično ulje anisa ima atibakterijska, antigljivična i insekticidna svojstva. U vanjskoj uporabi nerazrijeđeno se ulje upotrebljava protiv ušiju, a kao mast za liječenje svraba. Sjemenke anisa prikupljaju se u jesen nakon cvatnje, suše se, a zatim ih treba spremiti na suho i tamno mjesto. Želite li uzgojiti anis, posijte sjeme u vrijeme kad biljka cvjeta, odnosno u kasno proljeće. Anis je otporna biljka kojoj najviše odgovara bogata i dobro drenirana pjeskovita zemlja. Najbolje će uspijevati na sunčanu ili blago zasjenjenu mjestu.

Upozorenje!

Nisu uočeni ikakvi štetni učinci. Ipak, neki sastojci anisa djeluju na hormonalni sustav, pa ga je sigurnije izbjegavati ako uzimate kakve hormonske preparate.

Lomljiva vrba

Salix fragilis

Kora vrbe osim trjeslovina sadrži i razne fenolne glikozide, među njima salicin koji je kemijski vrlo sličan glavnoj aktivnoj tvari aspirina (acetilsalicilna kiselina) i koji se u probavnom traktu razgrađuje u njegov predstadij. Salicilna kiselina snižava tjelesnu temperaturu, sprečava upale i ublažava bolove. Oparak (1-2 čajne žličice kore, ostaviti da odstoji 15 minuta) koristi se kod neuralgije i bolesti popraćenih vrućicom. Vrbina kora više ne igra neku posebnu ulogu kao ljekovito sredstvo jer se acetilsalicilna kiselina sintetički može lako proizvesti. Kora sličnih vrsta upotrebljavala se na sličan način.

Miloduh

Hyssopus officinalis

Biljka sadrži eterično ulje s pinenom i pinokapfenom te manje količine flavonoida, trijeslovina i gorkih vtari. Ljekovita svojstva biljke slična su kao kod kadulje i upotrebljavaju se na sličan način. Oparak (1-2 čajne žličice isitnjene zeleni/šačica, ostaviti da odstoji 5 minuta) je prikladan kućni lijek za grgljanje kod tegoba u grlu ili kod bronhitisa. Ugodna začinska aroma u kulinarstvu se upotrebljava za poboljšanje okusa jela od mesa i krumpira, i ne tako često uz salate, variva i jela od sira. Miloduh je preporučljiv i za mirisne bukete ili mirisne mješavine s mirišljavim listovima i cvijećem. Dekorativna biljka u vrtu mora biti na sunčanom, relativno suhom mjestu i mora se redovno obrezivati.

Ljekovita biljka - Miloduh

Dobričica

Glechoma hederacea

Biljka pri trljanju lagano neugodnog mirisa zbog prisutnih trijes! ovi na i gorkih tvari tradicionalno se upotrebljava kod proljeva, slabog apetita i pokvarenog želuca. Oparak (2- 3 čajne žličice isitnjene zeleni/šalica, ostaviti da odstoji 5 minuta) se može upotrijebiti za grgljanje kod upala ždrijela ili izvana kod slabijih ozljeda kože. Listovi sakupljeni u proljeće jako su aromatičnog okusa i njima se mogu začiniti salate od divlje zeleni, jela od krumpira, povrće ili jela od sira. Cvjetovi su dostupni samo insektima s dugim sisaljkama.

Ljekovita biljka dobričica

Divlja maćuhica

Viola tricolor

Saponini, flavonoidi i glikozidi biljke upotrebljavaju se u raznim gotovim pripravcima iznutra i izvana kod kroničnih oboljenja kože (seboroični dermatitis kod dojenčadi), također i u homeopatiji kod oboljenja kože i reumatskih tegoba. Oparak (1-2 čajne žličice/šačica, ostaviti da odstoji 10 minuta), pripremljen od iste količine zeleni divlje maćuhice, korijena maslačka, cvjetova lipe i plodova komorača, preporučljiv je kućni lijek kod prehlada i za čišćenje krvi. Biljka se zbog rijetkosti ne prikuplja u prirodi. Upotrebljava se uzgojena.

Divlja maćuhica

Flavonoidi

U opisima ljekovitih tvari mnogih ljekovitih biljaka susrećemo izraz flavonoidi (flavoni). To je zajedničko ime brojnih tvari koje imaju sličnu osnovnu kemijsku građu. Djelovanje ljekovitih biljaka koje sadrže flavonoide veoma je teško točno odrediti jer to ovisi o vrsti i količini flavonoida, prisutnih u dotičnoj biljci.

Kemijska i fizička svojstva tih tvari vrlo su različita, stoga kod takvih biljaka zapažamo i raznolikost u djelovanju. Ipak, možemo navesti tri šira područja djelovanja flavonoida. Biljke s flavonoidima ili njihove ekstrakte često upotrebljavamo u liječenju kapilara (najtanjih krvnih žilica), koje bez povoda pucaju, nekih smetnji u radu srca i krvotoka te za ublažavanje grčeva u probavnim organima. Nema sumnje, flavonoidi jako potpomažu sveukupno djelovanje većine ljekovitih biljaka koje ih sadrže kao popratne ljekovite tvari, a primjer takve biljke je glog.

Što su eterična ulja?

Eterična ulja su u većini slučajeva vrlo hlapive biljne tvari, koje se u vodi slabo ili uopće ne otapaju. Imaju snažan, više ili manje osobit i najčešće ugodan miris.

Eterična su ulja u biljaka tako česta da gotovo i ne postoje biljne vrste koje bi bile posve bez njih. Ipak, u skupinu ljekovitih biljaka s eteričnim uljem ubrajamo samo one koje sadrže znatne količine tih hlapivih ulja (od 0,1 do 10%). To su prije svega predstavnice dviju porodica - usnače (Lamiaceae) i štitarke (Apiaceae). U biljci nastaju eterična ulja u posebnim uljnim žlijezdama, uljnim stanicama ili žljezdastim dlakama na površini biljke. Eterično ulje pojedine biljke nije kemijski jedinstven spoj, već je to smjesa više različitih spojeva. Tako su u nekim uljima pronašli i više od 50 različitih spojeva.

Sve ljekovite biljke s eteričnim uljima imaju sljedeća zajednička ljekovita svojstva:

-              djeluju protiv raznih upala, a pritom više ili manje nadražuju kožu;

-              olakšavaju iskašljavanje;

-              ublažuju grčeve u probavnim organima;

-              pospješuju izlučivanje mokraće;

-              potiču rad želuca, crijeva, žučnog mjehura i jetre.

Ljekovite biljke s eteričnim uljima sprečavaju razvoj štetnih bakterija, a možda i virusa. Uz to moramo posebno naglasiti da eterično ulje sprečava razvoj uzročnika zaraznih bolesti, ali to ne znači da ih i uništava.

Što su to alkaloidi?

Alkaloidi su većinom veoma jake tvari, od kojih su neke vrlo otrovne. Zbog toga niti jednu ljekovitu biljku, koja sadrži alkaloide kao glavne ljekovite tvari, nije pametno koristiti samostalno.

Između ostalih, među alkaloide ubrajamo atropin (otrov u velebilju), morfin (otrov u vrtnom maku). U manjim količinama alkaloidi dolaze i u nekim neotrovnim ljekovitim biljkama. U takvim su slučajevima alkaloidi samo popratne tvari koje potpomažu djelovanje glavnih ljekovitih tvari, i u tom slučaju njihova otrovnost ne dolazi do izražaja.

Divlja maćuhica

U starim se knjigama jako hvalila. Iz nje su vrtlari uzgojili mnogobrojne oblike ukrasne maćuhice koje ne koristimo u medicini. Divlja je maćuhica vrlo djelotvorna kod kožnih bolesti u dojenčadi i djece.

VIOLAE TRICOLORIS HERBA: Zelen ubiremo u vrijeme cvatnje, brzo je sušimo i čuvamo u dobro zatvorenim posudama. Suha droga nema miris, dok joj je okus blago oštar i sluzav. U kućnoj ljekarni trebali bismo imati barem neki dio te jednogodišnje biljke, jer je vrlo djelotvorna kod brojnih kožnih bolesti.

Biljka posvuda raste kao korov po vrtovima i poljima. Ta jednogodišnja biljka cvate gotovo cijelo ljeto.

Mirisna ljubica (Viola odorata L.) koja raste samoniklo po živicama i rubovima šuma ili u vrtovima, kao ukrasna biljka, ima slične sastojke kao divlja maćuhica. Njezina se zelen (VIOLAE ODORATAE HERBA) smatra blagim sekretolitikom.

Koristimo je osobito kod suhih vrsta kašlja. Podražuje sluznice, koje tako proizvode više izlučevina, pa iskašljavanje postaje lakše. U korijenju se nalaze alkaloidi koji uzrokuju povraćanje.

Djelovanje biljke i upotreba u medicini: Zahvaljujući saponinima i sluzi, djeluje kod katara dišnih putova ili kod upala usne šupljine i ždrijela (za grgljanje). Djeluje diuretički i potiče znojenje. Važno je djelovanje droge kod raznih kožnih ekcema, bubuljičavosti, impetiga, tj. upala s gnojnim mjehurićima, neurodermatitisa i psorijaze. Često se nalazi u mješavinama za »čišćenje krvi«.

Čaj spravljamo kao oparak ili s hladnom vodom, od dviju čajnih žličica droge. Treba odstajati 8-10 sati. Pijemo po dvije do tri šalice na dan. Osobito je prikladan u rano proljeće, u obliku kure. Iz organizma odstranjuje sve nepoželjne tvari i pomaže kod bubuljičavosti. Takav čaj koristimo i za pranje te za obloge kod kožnih bolesti. Vrlo je djelotvoran čak i kod malene djece s neurodermatitisom, soorom i drugim kožnim ekcemima. Kod djece koristimo polovicu navedene količine.

Moguća neželjena djelovanja: U vrlo rijetkim slučajevima dolazi do alergijskih kožnih reakcija koje nestaju nakon prestanka uporabe.

Obična divizma

Ovom se ljekovitom biljkom u antičko doba liječio kašalj, a koristila se i izvana, za rane, kontuzije, edeme i opekline. Ravne stabljike, natopljene smolom ili voskom, koristile su se kao baklje. Divizmu kao ljekovitu biljku spominju samo sveta Hildegarda (1098. - 1179.) i Paracelsus (1493. - 1341.). Poznati liječnik iz Frankfurta na Majni, Adam Lonicerus (1328. - 1386.), prvi ju je upotrebljavao kao lijek protiv kašlja, srčanih bolesti, povišene tjelesne temperature, protiv svih vrsta čireva, za zacjeljivanje rana i pospješivanje rasta kose. Danas koristimo samo cvjetove, dok su se ranije koristili i listovi i korijen.

VERBASCI FLOS: Ubiremo žute, na donjoj strani gusto dlakave, cvjetove obiju vrsta. Sušimo ih oprezno, koliko je moguće brže, kako bi očuvali lijepu žutu boju. Čuvamo ih u dobro zatvorenim staklenim posudama. Cvjetovi brzo posmeđe, jer su iridoidi vrlo reaktivni. Takva droga nema vrijednosti. Osušeni cvjetovi ugodno mirišu na med i imaju sladak okus. Zalihu obnavljamo svake godine.

Divizma raste posvuda, na sunčanim šljunčanim tlima, u šljunčarama, uz željezničke pruge i na šumskim krčevinama. Često se uzgaja i u vrtovima. Ova biljka ima do dva metra visok cvat i ukras je svakog vrta. Cvjeta od lipnja do rujna, čak i kasnije.

Ostale vrste koje rastu kod nas (imaju manje žute ili ljubičaste cvjetove) ne koristimo.

Za ljekovito djelovanje divizme važni su svi sastojci. Saponini podražuju sluznice bronhija tako da izlučuju više sluzi koju lakše iskašljavamo. Biljne sluzi umiruju kašalj jer prekrivaju nadraženu sluznicu gornjih dišnih organa i tako ublažavaju upalu. Saponini i flavonoli djeluju blago diuretički. Kod gripoznih infekcija čaj snizuje povišenu tjelesnu temperaturu. Divizmu pronalazimo u čajnim mješavinama protiv kašlja, ali i u brojnim drugim mješavinama.

Oparak spravljamo neposredno prije uporabe, od dviju čajnih žličica smrvljenih ili narezanih cvjetova. Treba odstajati 10 minuta. Kod kašlja tri do četiri puta na dan pijemo medom zaslađen čaj, inače ne sladimo.

Sirup od divizme spravljamo sami, od svježih cvjetova. Ubiremo ih svakodnevno. Ubrane cvjetove 10-15 minuta ostavljamo rasprostrte, kako bi iz njih izišli kukci. Polažemo ih u staklenu posudu u 5 cm debelim, blago natisnutim slojevima. Svaki sloj pospemo šećerom, a gornji je sloj uvijek šećer. Posudu prekrijemo gazom ili pamučnom krpom i stavljamo na sunce. Postupak ponavljamo više dana za redom, dok ne napunimo posudu. Četiri do šest tjedana ostavljamo je na sunčanu mjestu. Isprva bezbojna tekućina s vremenom postaje gušća i poprima zlatno-smeđu boju. Cijedimo je kroz gusto cjedilo i čuvamo u tamnim staklenkama. To omiljeno sredstvo protiv kašlja dajemo djeci više puta na dan, po jednu čajnu žličicu. Jednako spravljamo sirup od listova trpuca, cvjetova maslačka, izbojaka smreke i brojnih drugih ljekovitih biljaka.

Moguća neželjena djelovanja biljke: Nisu poznata. Droga je vrlo prikladna za djecu. Svakodnevnim ubiranjem cvjetova, sušenjem i spravljanjem sirupa, navikavamo ih na uporabu ljekovitoga bilja.

Kasna ili malolisna lipa

Isprva su se kod rana i svih vrsta čireva kao droga upotrebljavali samo listovi lipe. Tek su se kasnije počeli koristiti i cvjetovi, za poticanje znojenja, zbog blagog umirujućeg djelovanja u slučaju grčeva, kašlja, bolova te kao diuretičko sredstvo. Danas se zeleni listovi više ne rabe.

TILIAE FLOS: Jedva otvorene cvjetove obiju vrsta ubiremo s pricvjetnim listovima. Drogu obnavljamo barem svake druge godine. Stara droga postaje crvenkasta i bezvrijedna je.

TILIAE CARBO: Nekoć se kod crijevnih i kožnih bolesti koristio ugljen od drveta. Još i danas za istu se svrhu katkada koriste zeleni listovi lipe.

Stanište lipe i rasprostranjenost: Obje vrste nalazimo u listopadnim šumama i kultivirano, na križanjima, uz crkve i seljačka imanja. Međusobno se razlikuju po broju cvjetova u cvatu, po dlakavosti listova i vremenu cvatnje. Bijela lipa cvjeta u lipnju i srpnju, kutovi između žila na donjoj su strani listova žutocrveni i dlakavi, a u cvatu ima 3-10 cvjetova. Rana lipa cvjeta ranije, kutovi između žila bijeli su i dlakavi, a u cvatu ima 2-5 cvjetova.

Djelovanje lipe i upotreba u medicini: Djelovanje pojedinih sastojaka još nije objašnjeno. Prema narodnoj tradiciji, vrlo vruć oparak potiče znojenje (djeluje diaforetički) i poboljšava otpornost protiv prehlade, katara gornjih dišnih organa i gripe. Za izazivanje obilnog znojenja nijedan od sastojaka nije dovoljno priznat, pa neki autori učinak prije svega pripisuju toplini napitka. Eterično ulje (miris) i flavonoidi (boja) trebali bi olakšati ispijanje veće količine tekućine. Kliničkim pokusima potvrđeni su uspjesi u liječenju gripoznih bolesti u djece, ali i sprječavanju bunjavice i gripe. Sluzi lokalno ublažuju nadraženost sluznice kod upala grla. Proantocijanidini i trjeslovine djeluju kao adstringensi. Indijanci još od davnine cijene umirujuće djelovanje lipova čaja. Tako nedvojbeno djeluje eterično ulje koje sadrži sastojke koji umiruju, kao što su benzilni alkohol, linalool, linalilacetat i geraniol. Lipu s uspjehom koristimo za bolesti kod kojih se pojavljuje povišena temperatura, za ublažavanje kašlja, poticanje znojenja i povećanje otpornosti prema infekcijama. U narodnoj se medicini koristi kod bolesti bubrega i mjehura te kao blago sredstvo za smirivanje koje ublažava grčeve.

Čaj od lipe: Od dvije-tri čajne žličice narezane droge spravljamo oparak, koji treba odstajati 5-10 minuta. Za kuru sa znojenjem pijemo vrlo vruć napitak, a možemo ga zasladiti medom. Želimo li spriječiti prehlade i ojačati otpornost, oparak ćemo spraviti od jedne do dviju čajnih žličica i pit ćemo manje vruć napitak. Tako spravljen čaj ima svijetložutu boju. Katkada nije loše čaj prokuhati dvaput, on je lijepe crvene boje. Nakon takva spravljanja čaj sadrži više trjeslovina. Kao i druge čajeve s trjeslovinama, koristimo ga kod želučanih i crijevnih bolesti ili kao napitak za utaživanje žeđi.

Moguća neželjena djelovanja: Kod preporučene uporabe nisu zabilježena nikakva negativna djelovanja. Podaci da lipa štetno utječe na srce vjerojatno potječu od bolesnika sa slabim srcem koji su se podvrgavali kurama za znojenje. Tim pacijentima takav način liječenja u cijelosti ne savjetujemo.

Obična zlatnica

U starih je Germana zlatnica bila cijenjena kao najvažnija biljka za zacjeljivanje rana. Veću je važnost ponovno poprimila tek nakon srednjeg vijeka. U starim je zapisima navedeno da ju je Martin Luther koristio kod najrazličitijih tegoba. Dugogodišnjim iskustvom stjecane spoznaje naših predaka o uporabi zlatnice potaknule su istraživanja te biljke suvremenim metodama. Danas je zlatnica dobro istražena ljekovita biljka koja se u zapadnoj Europi često koristi kao diuretik, osobito u obliku gotovih pripravaka. Za njihovu izradu danas se još uzimaju biljke s prirodnih staništa. Malo-pomalo postaje sve rjeđom, pa je zamjenjuju dvije srodne američke vrste koje su se kod nas rasprostranile.

SOLIDAGINIS VIRGAUREAE HERBA: Zelen sakupljamo kad se počnu otvarati prvi cvjetovi, to se obično događa početkom kolovoza. Valja paziti da uzimamo što manje dijelova stabljike, u kojima se nalazi manje aktivnih tvari. Osušena droga ima blago aromatičan miris i trpak, gorak okus.

Raste posvuda, od nizine do predplaninskog pojasa, u svijetlim šumama, na krčevinama i kamenitim, grmovitim mjestima.

Srodne vrste: Kod nas nailazimo na još dvije vrste zlatnice (kultivirane i samonikle) koje potječu iz Sjeverne Amerike. Kanadska zlatnica (Solidago canadensis L.) i velika zlatnica (Solidago serotina Ait.) sada su vrlo rasprostranjene uz vode, na željezničkim nasipima i u blizini naselja. Obje vrste imaju slične aktivne tvari kao i obična zlatnica, tako da se sada koriste jednako i u raznim su farmakopejama uvedene pod nazivom SOLIDAGINIS HERBA.

Djelovanje biljke i upotreba: Droga djeluje diuretićki, spazmolitički (opušta grčeve) i blago antiflogistički (protuupalno). Najviše se upotrebljava kod tegoba s bubrezima i mjehurom, jer potiče izlučivanje urina i tako ispire mokraćne putove. Biljni diuretici koji se danas nazivaju akvareticima količinu urina mogu povećati samo do određene mjere. Drogu koristimo kod upale mokraćnih organa, kod kamenaca i sklonosti nastajanju pijeska i kamenaca u bubrezima i mjehuru. lom djelovanju vjerojatno pridonose saponini, kao i flavonoidi, no djelovanje droge još nije posve objašnjeno. U pučkoj se medicini preporučuje i kod tegoba s prostatom, kod reume i kroničnih kožnih osipa te ekcema. Vanjska primjena kod rana i čireva koji ne zacjeljuju često dovodi do poboljšanja simptoma, pa je stoga valja iskušati.

Čaj: Dvije čajne žličice droge spravljamo kao oparak koji treba odstajati 10-15 minuta. Pijemo ga do tri puta na dan. Koristimo ga i za obloge i ispiranje rana.

Moguća neželjena djelovanja biljke: Kod propisane uporabe obično nema neželjenih djelovanja. Ne koristimo je kod zastajanja vode u tijelu zbog neprimjerenog rada srca i bubrega. Kod kroničnih upala bubrega liječenje svakako mora nadzirati liječnik.

Ljekoviti jaglac

U antičko doba jaglac nije bio poznat kao ljekovita biljka. Tek su se u 15. stoljeću u knjigama o ljekovitom bilju pojavili prvi prikazi Primulae veris pod nazivom Herba paralisis. Osobito se koristio kod paraliza koje su bile posljedica moždane kapi. Kao prvoj proljetnoj biljci pripisivala mu se magična moć. Vjerovalo se da može vezivati sunčevu energiju, tjerati demone i mračne more te poboljšavati čovjekovo zdravlje.

PRIMULAE RADIX: Korijenje ubiremo u ranu jesen. Svježi korijen ima ugodan miris koji podsjeća na aniš. Osušeni je korijen bez mirisa. Kod iskopavanja moramo biti oprezni. Korijenje orežemo, a kratki podanak ponovno sadimo kako ne bismo uništili biljku.

PRMULAE FLOS: Cvjetove beremo zajedno sa čaškama. Brzo ih sušimo i spremimo u dobro zatvorene tamne staklenke. Sušenjem gube ugodan miris.

Stanište biljke i rasprostranjenost: U nas rastu obje vrste, ali mnogo rjeđe od velecvjetnog jaglaca (Primula vulgaris). Proljetni jaglac sa zlatnožutim cvjetovima kao i visoki jaglac sa sumporno-žutim cvjetovima raste na sunčanim livadama i grmovi tim rubovima prvenstveno u brdskim i gorskim područjima. Cvjeta od ožujka do travnja, odnosno svibnja.

Srodne vrste: Velecvjetni jaglac (Primula vulgaris Hudson) rijetko se koristi u svrhu liječenja, a za razliku od njega, vrsta Primula auricula L. cijenila se u narodnoj medicini kod reumatskih bolesti (spojevi salicilne kiseline). Obje vrste sadrže saponine koji nisu osobito istraženi.

Djelovanje biljke i upotreba u liječenju: Jaglac olakšava iskašljavanje (djeluje sekretomotorički) i razrjeđuje izlučevine (sekretolitički) kod katara gornjih dišnih puteva. U narodnoj se medicini često koristi kod bronhitisa, kašlja, prehlada, hripavca, astme, uloga i reumatičnih tegoba. Čaj ne djeluje samo kod kašlja, nego potiče i izlučivanje tekućine. Pritom sudjeluju i saponini i flavonoidi.

Čaj: Pola čajne žličice nasjeckanog korijena prelijemo šalicom hladne vode, polagano ugrijemo do vrenja i ostavimo da pokriveno stoji 5-10 minuta. Na dan pijemo po dvije do tri šalice medom zaslađena vrućeg čaja. Kod spravljanja čaja od cvjetova postupamo jednako, samo količinu droge povećamo na dvije čajne žličice.

Moguća neželjena djelovanja: Kod pravilne primjene nema neželjenih nuspojava.

Mala i obična bedrenika

Bedrenika se kao zasebna ljekovita biljka pojavila još u 16. stoljeću, u knjizi o ljekovitome bilju Jakoba Theodora Tabernaemontana, koji ju je jako hvalio. U doba kuge pripisivalo joj se snažno ljekovito djelovanje. Koristila se kod uloga, visoke temperature, za liječenje bolesti jetre i zacjeljivanje rana. Kasnije su je liječnici u jednom razdoblju koristili rijetko. U narodnoj medicini njezina se uporaba bez prekida očuvala do danas, osobito za ispiranje kod upale ždrijela. To je potaknulo suvremena istraživanja koja su u korijenu bedrenike otkrila cijeli niz aktivnih tvari.

PIMPINELLAE RADIX: Korijen obiju vrsta skupljamo u jesen, a možemo i u proljeće. Debelo korijenje treba razrezati, kako bi se dobro osušilo. Aromatična je mirisa i aromatična, oštra i ljuta okusa. Čuvamo ga u zatvorenim posudama.

Stanište bedrenike i rasprostranjenost: Obje su vrste raširene u nas. pri čemu mala bedrenika raste na suhim travnatim obroncima.

Srodne vrste: Kod nas raste šumska anđelika (Angelica sylvestris L.) koja se rijetko koristi u narodnoj medicini. Njezina srodna vrsta ljekovita andelika (Angelica archangelica L.) izrazito je raširena na riječnim obalama i vlažnim livadama u srednjoj i sjevernoj Europi. Ta cijenjena ljekovita biljka značajan je sastojak brojnih čajnih mješavina. Često se uzgaja u nasadima, radi dobivanja droge (ANGELICAE RADIX). Droga sadrži furanokumarine ksantoksin, imperatorin, umeliferon i brojne druge, hlapivo ulje (0,1-0,5%), gorke tvari, trjeslovine, organske kiseline, pektine i smole. Koristi se kao diuretik. Osvježava i okrjepljuje kod bolesti želuca i crijeva, poboljšava probavu i ublažava grčeve. Za vanjsku primjenu koriste se pripravci s hlapivim uljem (masaža kod reumatskih bolesti). Korijen se zbog aromatična okusa stavlja u razne likere. Kandirane mlade stabljike često se koriste za ukrašavanje torta i ostalih slastica. Lako se uzgaja u vrtu, gdje je vrlo dekorativna.

Djelovanje biljke i upotreba u liječenju: Gorke tvari i saponini pospješuju izlučivanje sluzi i olakšavaju iskašljavanje. Droga se koristi kod bronhitisa i astme. Gorke tvari utječu i na probavne žlijezde, osobito na jetru. Značajno je i diuretično djelovanje bedrenike. Potiče izlučivanje tekućine i pozitivno utječe na ženske spolne organe (emenagog) te pospješuje metabolizam kože. Često se koristi u gotovim pripravcima zajedno s ostalim drogama. Iscrpina se dodaje žestokim pićima i mješavinama začina.

Čaj od bedrenike: Dvije čajne žličice droge namočimo u hladnoj vodi i ostavimo da stoji 8 sati, a potom ugrijemo do vrenja. Pijemo četiri tjedna, u obliku kure, po jednu do dvije šalice na dan. Čaj se koristi i za grgljanje i ispiranje kod angine.

Moguća neželjena djelovanja bedrenike nisu poznata (kod preporučenih količina).