Sami sebi uzgojite papriku

Plodovi paprike mogu biti tamnozeleni, svijetlozeleni, žuti, narančasti i crveni, te mogu imati slatki, napola ljuti i ljuti okus. Paprika je jako zdrava povrtna biljka, pa je dobro, ako ste u mogućnosti imati papriku u vrtu.

Paprika je jako hranjiva i zdrava namirnica. Zanimljiva je kao kuhinjska i kao ljekovita biljka. Paprika u sebi sadrži četiri puta više vitamina C od naranče. Količina vitamina C u paprici ovisi faktorima kao što je sorta paprike, podneblje u kojem je uzgojena i još nekim drugim čimbenicima.

Po sadržaju vitamina C i beta-karotena najpoznatija je crvena paprika, koja je također dobar izvor i vitamina B6 te vitamina A. Osim spomenutih, u paprici se u manjim količinama nalaze i ostali vitamini, dok od minerala najviše ima kalija.

Smrzavanjem paprike dolazi do gubitka kalija, cinka, vitamina C, riboflavina, vitamina B6 i vitamina E. Dakle bolje ju je konzumirati svježu, na primjer kao salatu, ili kao kiselu kada se spremi za zimnicu.

Kod kiseljenja paprika gubi manji dio vitamina, ali ih još uvijek ostaje dovoljno za podmirenje potreba organizma. Energetska vrijednost svježe crvene paprike iznosi samo 20 kcal na 100 g. U 100 g svježe crvene paprike pronalazimo 92% vode, 6 g ugljikohidrata, 0,99 g bjelančevina, 0,3 g masti i 1,2 g dijetetskih vlakana.

Već smo napisali koliko je paprika zdrava i hranjiva namirnica, te kako ju valja imati u vlastitom vrtu. Sada ćemo opisati kako se paprika sadi i održava da bi dala što bolje i zdravije plodove u kojima ćemo kasnije uživati.

Paprika se sadi na otvorenom kada srednje dnevne temperature zraka dosegnu 15C, te prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. Najbolja vanjska temperatura za rast i razvoj paprike je oko 25C. Ako temperatura dostigne vrijednost veću od 35C paprika prestaje rasti. Ako se temperatura spusti ispod 0C, biljka ugiba.

Pri nižim temperaturama korijen ne raste te je ukorjenjivanje otežano, a samim time i onemogućen normalan rast i razvoj. Biljke nakon sadnje u nepovoljnim uvjetima teško se i sporo oporavljaju. Paprike možete saditi na ravnu površinu ili u gredice. Način i sklop sadnje ovise o vrsti paprike koju sadite te razdoblju berbe. Biljke koje se beru kroz  kraće vrijeme, sade se u gušćem sklopu, dok one koje se beru kroz duže vrijeme, sade se u manjem broju biljaka po jedinici površine.

Prilikom sadnje paprika tlo dobro natopite vodom. Rastu i razvoju paprike pogoduje zemljište bogato hranjivim tvarima. Najbolja su duboka humusna i topla tla, te tla na kojima se ne zadržavaju oborinske vode. U jesen, dubokim kopanjem na dubinu 30 -35 cm, počinje priprema tla za sadnju paprike. U proljeće, prije sadnje, tlo se usitnjava i poravnava. Sadnja na otvorenom počinje kada je tlo dovoljno toplo te kada prestane opasnost od kasnih mrazeva.

U polju se paprika rasađuje u redove. Razmak između redova bi trebao biti oko 70 cm, dok je razmak između biljaka 30 cm. Gnojidba zemljišta prije sadnje ili rasađivanja će doprinijeti većem prinosu. Paprika iznosi iz tla veliku količinu fosfora, kalija i dušika, te je potrebna pojačana gnojidba tla prije sadnje. U uzgoju na otvorenom, prihranite papriku 2-3 puta. Prvi put 10 dana nakon presađivanja, drugi put prije stvaranja prvih plodova, te zadnji put mjesec dana nakon drugog prihranjivanja. Najbolji predusjevi paprike su kulture iz porodice mahunarki (grah, grašak i dr.). Nakon paprike preporučuje se uzgoj korjenastih kultura i kupušnjača.

Izmjenjujte kulture tijekom određenog perioda kako se ne bi smanjio urod paprike. Monokultura kod uzgoja paprike nije preporučljiva. Kao predusjev nije preporučljivo saditi rajčicu i krumpir, zbog mogućnosti prenošenja bolesti.

Saznajte koje su to bolesti koje napadaju paprike

Od gljivičnih bolesti paprike najčešća je pepelnica. Na naličju listova razvija se rijetka prljavo bjeličasta prevlaka, listovi počinju žutjeti, uvijati se, venuti i otpadati. Zbog gubitka lisne mase, sve je slabija cvatnja, a prinos nikakav. Do zaraze dolazi ljeti kada temperatura naraste iznad 32C. Preporučuje se preventivno prskanje nasada prirodnim sredstvima protiv zaraze kada se temperatura popne iznad 32C. Osim pepelnice, tijekom vegetacije, papriku napada još nekoliko gljivičnih bolesti poput gangrene korjenova vrata. Do zaraze može doći još u rasadu, na presađenim biljkama i kasnije u vegetaciji. Na presađenim biljkama vrat korijena postaje smeđ nakon čega se pojavi nekroza i vlažna trulež kore, a zaražene biljke polegnu kao pokošene, uvenu i uginu. Štete se javljaju nakon zalijevanja, kada se zaraza počne širiti tlom. Na takav način možete zaraziti vrlo velik broj biljaka. Štete su tada najveće. Plodovi koji leže na tlu mogu se direktno zaraziti, međutim do zaraze može doći i kroz peteljku. Na mjestima gdje se zaraza pojavila za vlažnog vremena oblikuje se vodenasta pjega s bjeličastom prevlakom, koja se proširi po cijelom plodu. Za suhog vremena zaraženi plodovi se smežuraju, a pokožica poprimi izgled i boju pergamenta.

U drugoj polovini srpnja ili početkom kolovoza, u doba najvećih vrućina, često dolazi do naglog venuća razvijenih biljaka paprike. Riječ je o gljivičnoj bolesti poznatoj pod imenom venuće. Do venuća biljaka paprike dolazi tijekom noći, nakon obilnog zalijevanja. Zaraza se pojavi naglo – manji ili veći broj zdravih i čvrstih biljaka već sljedeće jutro uvene. Na tim se biljkama poslije listovi posuše, a na njima ostaju visjeti plodovi koji pocrvene. Poprečnim prerezom takve biljke na vratu korijena lijepo je vidljiv smeđe crni prsten neposredno ispod kore stabljike, znak začepljenja provodnih snopova. Vrlo često uvene samo jedna strana biljke, koja se tada slabije razvija i daje kržljave plodove.

Razvoju gljivica pogoduje visoka vlaga tla, uz visoku temperaturu zraka i tla. No, najopasnija bolest paprike je bakterijska krastavost plodova. Javlja se potkraj srpnja nakon kiše. Za razvoj bakterije potrebna je visoka relativna vlaga zraka u rasponu od 24 do 30C. Simptomi se javljaju na licu listova kao male tamnozelene vlažne pjege nepravilnog oblika, koje se s vremenom povećavaju i postaju uglate, obrubljene žućkastim rubom. Međusobno se spajaju zahvaćajući sve veću površinu lista. Infekcija se širi od donjih listova prema gore. Jače zaraženi donji listovi žute i otpadaju. Na plodovima nastaju nekrotične pjege smeđe boje, oko kojih tkivo ploda puca. Dolazi do deformacije ploda, a na mjestu pukotina stvaraju se plutasti ožiljci. Sjeme na mjestu zaraze ploda pocrni.

Prevencija i liječenje bolesti paprike

Zaštita paprike se prvenstveno sastoji u preventivi poput plodoreda u trajanju od 3 do 4 godine, redovitog uklanjanja zaraženih biljaka i njihovog spaljivanja. Hranite papriku organskim gnojivom i kvalitetnim kompostom. Tako biljke postaju otpornije na bolesti i daju zdrave plodove. Ne zaboravite posaditi vašu papriku zajedno s kompatibilnim biljkama. Paprici odgovara prisutnost rajčice, ali ona ne voli blizinu graha, kupusa i kelja. Redovno špricajte papriku prirodnim sredstvima za suzbijanje nametnika pripravcima od koprive, preslice, crnog i bijelog luka.

Zaražene biljke uklonite i spalite, nemojte ih odlagati u kompostište.

Odabir odgovarajućeg sjemena za paprike

Sjeme paprike je bubrežastog oblika, glatke površine i blijedo-žućkaste boje. Dužina sjemena je 3 – 4 mm, širina 2 – 3 mm, a debljina 1 mm. U jednom gramu ima 150 – 200 sjemenki. Sjeme uz povoljne uvjete čuvanja može zadržati klijavost i do 5 godina. Za dobivanje sjemena koristite zrele plodove crvene, narančaste ili tamnožute boje. Za sjeme ostavite potpuno razvijene plodove karakterističnog oblika i veličine za uzgajanu sortu, sa zdravih biljaka. Sjeme ćete najlakše izdvojiti iz svježih plodova. Mesnati dio ploda nakon vađenja sjemena iskoristite za jelo. Izvađeno sjeme prosušite u tankom sloju. Rasprostrite ga na lako upijajući papir ili pamučnu tkaninu te odložite na suho, prozračno i sjenovito mjesto. Dobro prosušeno i očišćeno sjeme najbolje je spremiti u označene papirnate vrećice i čuvati na suhom, prohladnom i tamnom mjestu.

Kako se paprika bere i čuva?

Prve plodove paprike možete ubrati već 50 dana nakon njenog rasađivanja. Za vrijeme branja plodova vodite računa da ne oštetite biljku. Razdoblje branja paprike ovisi i o samom vremenu sadnje paprike i vremenskim uvjetima koji su nastupili nakon sadnje.

Papriku berite tijekom sunčanog dana, nakon rose. Nikad je ne berite neposredno nakon kiše, jer vlažni plodovi brzo pljesnive i trunu.

Papriku je najbolje brati škarama.

Ubranu papriku nikad ne držite duže od sat vremena na suncu. Svježe paprike možete čuvati u hladnjaku do 5 dana. Možete ih zamrznuti, kiseliti ili konzervirati u ulju. Papriku možete i osušiti. Izrežite papriku na rezance ili kolutiće, očistite od sjemena pa stavite u kipuću vodu na 10 minuta.

Ocijedite i stavite na sušenje. Trebat će vam nešto više topline nego kod ostalog povrća. Kada je paprika dovoljno suha, sameljite je da je usitnite.

Želite sami uzgojiti šparoge?

Ako želite sami uzgojiti domaću šparogu u svojem vrtu, evo nekoliko korisnih savjeta.

Šparoga voli topla podneblja, mnogo sunca i humusno tlo. Ova biljka ne voli vjetar. Šparoga može podnijeti i veće hladnoće, ali joj je potrebno osigurati mnogo vlage jer inače može biti jako gorka i neukusna.

Važno je da odaberete mjesto uzgoja jer će na njemu šparoga rasti petnaestak godina.

Šparoga se sadi ujesen na dobro pognojenom tlu. Prave plodove šparoga daje tek od četvrte godine uzgoja.

Šparoga se bere u svibnju i lipnju. Nakon branja poželjno ju je odmah potrošiti ili pohraniti u hladnjaku gdje može stajati 4 - 5 dana. Šparoge također možete blanširati i zamrznuti.

Ako vas zanima još koji savjet o uzgoju zdravih namirnica u vlastitom vrtu pogledajte članak Sami sebi napravite organski vrt

Sami sebi napravite organski vrt

Organsko vrtlarstvo ne podržava korištenje kemikalija kojima se na umjetan način postiže brži rast biljaka i njihova zaštita od insekata. Samim time, voće i povrće organskog uzgoja je mnogo zdravije i sigurnije za konzumiranje.

Organski uzgoj se zasniva na prirodnim načelima vrtlarstva koji se koriste već tisućama godina. Ako pričamo o 100% provjerenom organskom uzgoji, tada znamo sa sigurnošću da konzumiranjem organski uzgojenih namirnica nećemo u naš organizam unijeti nikakve pesticide i slične kemikalije.

Permakulturno organsko vrtlarstvo ide i korak dalje, naglašavajući potrebu za održivim uzgojem biljaka, funkcionirajući u skladu prirodnog okruženja. Permakulturno organsko vrtlarstvo postaje sve popularnije. Sve više ljudi  prihvaća ovaj jeftin i relativno jednostavan način uzgoja vlastitog voća, povrća, začinskog bilja i cvijeća. Kako da sami sebi osigurate vašu prirodnu količinu zdravlja?

Prvo trebate odabrati lokaciju za vrt

Promatrajte zemlju na kojoj planirate započeti uzgoj nekoliko puta dnevno. Obratite pozornost na dijelove koji su pretežno na suncu, te na one koji imaju više hlada. Ako je u vašim krajevima sunce rijetkost, izlažete mu svoje biljke što više možete. S druge strane, ako živite u krajevima gdje ima puno sunca, s dužim sušnim razdobljima, pokušajte zaštititi biljke hladom. Također, razmislite kako da zaštitite biljke od jakoga vjetra koji im može naštetiti. Čak i mali vrtovi imaju svoje mikroklime. Uzmite to u obzir prilikom sadnje kako biste biljkama osigurali dovoljno sunca ili hlada, prema njihovim specifičnim potrebama.

Odaberite biljke koje će te uzgajati

Izbjegavajte biljke sklone bolestima i zahtjevne biljke koje treba prskati ili podrezivati. Bolje je da odaberite biljke koje uspijevaju u vašem području, nego biljke koje morate štiti od utjecaja okoliša koji im ne odgovara. Ukoliko je moguće, odaberite biljke od kojih ćete imati višestruku korist: koje daju cvjetove u prvoj sezoni te plodove u drugoj, koje će krošnjom stvoriti hlad za druge biljke i vašem vrtu dati prirodnu ljepotu. Domaće biljke će privući prirodne oprašivače poput pčela, te leptire koji će vašem vrtu dati dodatan šarm i ljepotu.

Napravite odgovarajući dom za vaše biljke

Preporučujem da napravite podignute gredice koje će olakšati brigu o biljkama, pružiti bolju cirkulaciju zraka, zaštititi ih od hladnoće te smanjiti potrošnju vode. Organski vrt možete napraviti i u stanu! Podignute gredice i okomita sadnja će Vam omogućiti da na malom prostoru uzgojite ljekovite biljke, povrće i cvijeće.

Osigurajte hranjenje vaših biljaka

Jedan od glavnih zadataka permakulturnog organskog vrta jest izbjegavanje otpada. Upravo to što imate vrt daje vam mogućnost da iznova koristite prirodni otpad poput ljuski jaja, kora voća i povrća, ostataka od kave i drugi prirodni otpad kojeg obično bacate u smeće. Od toga otpada napravite kompost koji je poput zlata za vaše biljke.

Zalijevanje vaših biljaka

Moderni vrtlari ne slijede načela održivosti i ovise o  izvorima vode. Koriste crijeva i prskalice da bi uzgojili biljke koje zahtijevaju puno vode u suhim područjima. Permakulturni organski vrt koristi prirodne izvore vode koliko je to moguće, maksimalnim upotrebom  podzemnih voda i kišnice. Na otvorenom ostavite bačve gdje će se skupljati kišnica koju ćete koristiti za zalijevanje vašeg vrta.

Zaštita biljaka od štetočina

Izbjegavanje kemikalija ne znači da ćete imati vrt pun štetočina. U borbi protiv štetočina može pomoći prirodna sinergija između nekih biljaka - ako ih posadite jednu blizu druge povećava se njihova snaga i urod, te se one bolje štite od nametnika. Kako biljke imaju ljekovito djelovanje na ljudsko zdravlje, jednako tako mogu pozitivno utjecati i jedna na drugu.

Uzgojite sebi vlastite biljne lijekove

Čak i vrtlarski početnici lako mogu uzgojiti korisno bilje jer ono ne zauzima puno mjesta, ne treba ga gnojiti, a otporno je na bolesti i štetnike.

Ljekovito bilje nije zahtjevno i lako se može uzgojiti prema uputama na vrećici sa sjemenjem. Još je jednostavnije kupiti malo veću biljku u lončiću te je presaditi na željeno mjesto. Također, možete u prirodi sakupiti sjeme samoniklog bilja i posijati ga u vrt. Neke biljke, poput ružmarina, kadulje, lavande i mirte, lako je razmnožiti reznicama. To se radi tako da se od sredine ljeta do sredine jeseni oštrim nožem ili skalpelom odreže mladica dugačka 10-15 centimetara. Reže se neposredne ispod lisnog čvora jer se ondje nalaze stanice koje potiču rast. Odaberu se zdrave, snažne mladice bez cvjetnih pupova. Potom se odrežu listovi s donje trećine stabljike. Reznice potom možete umočiti u med te umetnuti u posudicu napunjenu mješavinom za sadnju. Dobro zalijte i pokrijte plastičnom vrećicom kako bi se sačuvale vlaga i toplina. Svakih neko liko dana ih prozračite. Za nekoliko tjedana reznice će se ukorijeniti. Druga metoda jest da pripremljenu reznicu smjestite u čašu vode na mjesto s neizravnom svjetlošću i svakih nekoliko dana mijenjate vodu. Za tjedan, dva stvorit će se korijen, pa se reznica može posaditi u vrt ili u posudu. Bilje s puzajućim korijenjem, poput metvice, gaveza i sapunike, najlakše je razmnožiti tako da se biljka iskopa u proljeće ili jesen, a korijen se izreže na komade dugačke pet-deset centimetara pazeći pritom da svaki ima rastuće pupove. Potom se posade u posudu ili kompost.

Za biljni vrt u zatvorenom važni su osunčani prozor i zalijevanje

Mnoge vrste ljekovitog i začinskog bilja mogu uspijevati i na prozorskoj dasci. Posude s biljem treba svakodnevno pomalo zakretati kako bi svi dijelovi dobili istu količinu sunca i svjetla. Važno ih je i redovito zalijevati.

Kamenjari i kameni zidići "griju" biljke i pomažu im da rastu

Većini ljekovitog bilja najbolje će odgovarati sunčano mjesto zaštićeno od vjetra te pjeskovito tlo. Kamenjari i mjesta uz kamene zidiće najbolji su izbor. Kamen danju skuplja toplinu koje isijava noću te podiže temperaturu, što odgovara bilju.

Ljekovito i ukrasno bilje dobri su susjedi

Ljekovito bilje lijepo će izgledati u cvjetnjaku, ali i zaštititi druge biljke. Tako lavanda posađena ispod ruža tjera lisne uši, a tušanj čuva vlagu u tlu.

Sobna biljka koja ne služi samo za ukras

Aloja (aloe vera) uzgaja se kao i svaka druga sobna biljka. Gel istisnut iz listova liječi opekline, pomaže kod rana, ogrebotina, psorijaze, ekcema i čireva.

Lovor i ružmarin prezimljuju u kući

U hladnijim krajevima ružmarin, kadulja i lovor zimi se moraju unijeti u kuću. Starije biljke mogu prezimiti vani ako se pokriju slamom ili flisom.

Aloja (Aloe barbadensis)

Jedan od tajnih sastojaka kojim se služila Kleopatra kako bi održala ljepotu bila je aloja. Mnoge suvremene kozmetičke tvrtke još je uvijek odabiru kao sastojak u kremama za lice i ruke, losionima za sunčanje i šamponima. Aloja je privukla zanimanje i mnogih vlada zbog svoje sposobnosti da zaliječi opekline izazvane zračenjem, a govori se da američka vlada stvara zalihe ove biljke kako bi je mogla primijeniti u slučaju eventualne nuklearne katastrofe. Ono što liječi kožu i opekline jest sok biljke, no on vrlo brzo gubi učinkovitost ako se čuva izdvojen, pa se stoga priređuje posebnim postupkom.

Uzgoj aloje

Položaj: Potpuno sunčan ili blagi hlad u području bez mraza. Tlo: Pješčano i dobro drenirano.

Razmnožavanje: Sije se u proljeće pri temperaturi od 21°C. Izdanke koji izlaze iz zemlje odvojite ljeti i sušite dva dana prije sadnje u zemlju pripremljenu od dva dijela komposta i jednog dijela grubog pijeska.

Uzgoj: Održavajte temperaturu od najmanje 5°C. Aloja vera je izvanredna za uzgoj u zatvorenom prostoru (stanu ili stakleniku).

Skupljanje: Listove odsijecajte prema potrebi. Najbolji su ako je biljka stara barem dvije godine.

Čuvanje: Za sada nijedna metoda nije poznata kao dugotrajna premda se može naći proizvod pod nazivom »Aloe Vera gel«. On sadrži 99,9 posto aloje i prodaje se u tamnim bocama s uputama da se drži u hladnjaku.

Uporaba biljke

Kozmetika

List: Sok lista služi za pripremu umirujuće i ljekovite hidratantne kreme, posebno dobre za suhu kožu. Umiješajte sok iz lista u šampon kako biste njegovali suhu kožu ili ako vas svrbi vlasište. Losio-nima je dodajte za sunčanje zbog umirujućeg i ljekovitog djelovanja.

Liječenje

List: Iscijedite sok iz svježeg lišća ili ga narežite i stavite kao oblog na oštećenu kožu u slučaju dermatitisa, osipa ili opeklina. Za manje opekline otrgnite komadić lista i sok stavite na ranu. Kod većih opeklina, narežite i otvorite list, stavite sok na oštećenu kožu i lagano sve povežite. Ako je potrebno, postupak ponovite.

Upozorenje: Kod ozbiljnijih opeklina, uvijek potražite liječničku pomoć ili pomoć liječnika - fito-terapeuta.

Ljekovite i djelotvorne tvari, smole i gorke tvari

Aloe vera bogata je vitaminima skupine B (B1, B2, B6, B12, niacinom, folnom kiselinom, biotinom i pantotenskom kiselinom) te vitaminima A, C i E s dokazanim antioksidativnim učinkom.

U optimalnim količinama zastupljeni su kalcij, natrij, kalij, magnezij, cink, bakar, krom, mangan i željezo. Aloe vera sadrži čak dvadesetak aminokiselina, od ugljikohidrata su zastupljeni celuloza, manoza, glukoza.

Vrijedni sastojci biljke su encimi (oksidaza, amilaza, katalaza, lipaza, celulaza...), lignini, trigliceridi, kolesterol te urička i salicilna kiselina.

Jedan od biološki aktivnih sastojaka biljke je i aloin, gorka tvar koja se nalazi u kori lista, s jakim laksativnim djelovanjem. Ako dijetetski pripravci s alojom sadrže aloin, kod prevelikih doza može doći do učestalih proljeva, grčeva pa čak i elektrolitskog disbalansa. Stoga je izuzetno važna stroga kontrola svih dijetetskih i prehrambenih pripravaka koji sadrže Aloe veru. Međunarodni znanstveni savjet za aloju (International Aloe Science Council) strogo kontrolira kakvoću pripravka s Aloe verom. Samo pripravci proizvedeni iz biološki uzgojenih biljaka, bez aloina ili s aloinom u dopuštenim bezopasnim količinama, i visoke kakvoće imaju IASC certifikat o čistoći i kvaliteti.

Ljekovita svojstva i primjena

Aloja je jako sredstvo za čišćenje koje djeluje brzo, prvenstveno u debelom crijevu. Dolazi kao sastavni dio različitih sredstava za čišćenje (kapljice, tablete, čepići), pripremljenih od drugih ljekovitih biljaka. Tinktura od aloje i ekstrakt su značajni gorki pripravci za poticanje rada želuca i izlučivanje žuči.

Sokovi i dijetetski pripravci s alojom obogaćuju prehranu prirodnim izvorima vitamina, mineralnim i biološki vrijednim hranjivim tvarima. Oni pročišćavaju organizam na prirodan način.

Aloja se često preporučuje kao dodatak prehrani za ublažavanje tegoba izazvanih hemoroidima, analnim fisurama te nakon operacija anorektalnog područja. Studijama »In vivo« (»u živo«) je dokazano da Aloe vera ima baktericidno, virucidno i fungicidno djelovanje. Stoga se uzimanjem aloje u svakodnevnoj prehrani povećava imunitet i otpornost organizma na štetne utjecaje uzročnika infekcija. OPREZ: Aloja može izazvati kapilarno krvarenje i grčeve u maloj zdjelici pa se ne preporučuje trudnicama.

Sok aloje vere s brusnicama (originalni ljekoviti proizvod). Proizveden je ručnom obradom, od unutarnjeg dijela lista aloje. Ne sadrži konzervanse, boje, umjetne arome, a ni šećer. Patentiranom metodom iz soka je uklonjen aloin. Radi se o prirodnom proizvodu kojem je dodan sok brusnica, jer je izvorni okus aloje manje privlačan za uzimanje u obliku napitka.

Sok aloje (u obliku »gela« - originalni proizvod) može se uzimati čist, ili razblažen u čaju, vodi ili voćnom soku. Preporučljivo je sok Aloe vere piti u malim tzv. »aperitiv dozama« oko 15-20 ml, jednom do tri puta na dan.

Iako ne sadrži konzervanse, takav sok od aloje može se čuvati na sobnoj temperaturi godinu dana, a od trenutka otvaranja boce treba ga držati u hladnjaku i utrošiti u roku 4 do 6 tjedana.