Crni gavez ili veliki gavez

U antici i srednjem vijeku kod oštećenja kosti te za zacjeljivanje rana cijenila se ljekovita snaga masti i obloga od gaveza. U pučkoj medicini poznati su pripravci od listova i korijena za unutarnju uporabu, koje danas ne preporučujemo zbog štetnih pirolizidinskih alkaloida koji se nalaze u biljci. Ortopedi kod sportskih ozljeda i posljedica nesreća danas ponovno savjetuju vanjsku primjenu pripravaka od gaveza. Smijemo ih koristiti samo kod neoštećene kože.

SYMPHYTI (CONSOLIDAE) RADIX: U proljeće, kad biljka počinje rasti i kad se pokažu prvi listovi, ili pak ujesen, iskopavamo izrazito lomljivo korijenje s crnom korom. Otuda i narodni naziv - crni gavez. Pri iskopavanju moramo biti oprezni, jer je korijenje vrlo krhko. Prije sušenja debele dijelove prerežemo, kako bi se korijenje prije osušilo. Suha droga ima blag miris, pomalo trpak okus i u ustima je sluzava.

Biljka raste po vlažnim livadama, uz rijeke, potoke i jarke, uz puteve, i često kao poljski korov, od nizina do gorskog pojasa.

Srodne vrste: Kod ljekovitog plućnjaka (Pulmonaria officinalis L.) u doba cvatnje sakupljamo listove, rjeđe zelene dijelove biljke. Droga (PULMONARIAE HERBA) sadrži trjeslovine (7%), sluzi, malo saponina te topivu i netopivu kremenu kiselinu, kao i druge mineralne tvari. U narodnoj medicini koristimo ga kao ekspektorans, protiv proljeva i kao diuretik.

Djelovanje i uporaba gaveza: Gavez se dugo vremena koristio kod rana i ozljeda koje su se gnojile i zbog toga nisu zacjeljivale. Glavnom aktivnom tvari smatrao se alantoin, koji razlaže izlučevine iz rana i potiče nastanak novoga tkiva, a dobrom zacjeljivanju zacijelo su pogodovale trjeslovine i sluzi. Alantoin je purinski derivat koji je kod biljaka rasprostranjen i u kori divljeg kestena i u klicama žitarica. Češći je kod beskralješnjaka, gdje je sastojak njihovih izlučevina. Jedno se vrijeme često dodavao raznim kozmetičkim pripravcima, pastama za zube, vodicama za lice, kremama za kožu i sunčanje. Sam alantoin nema osobito aktivna svojstva, do djelovanja droge dolazi tek u sudjelovanju s drugim sastojcima gaveza. Danas gavez i njegove pripravke koristimo samo izvana, kod ozljeda kod kojih nema oštećenja kože. Kod uganuća, iščašenja, kontuzija, modrica, kod bolesti pokosnice i lomova, kao i kod bolesti mišica i zglobova, primjena gaveza brzo olakšava simptome. I kod upala usne šupljine i ždrijela koristimo ga za ispiranje. Djeluje antiflogistički, potiče nastanak novog koštanog tkiva i uspješno ublažava bolove. Zbog alkaloida ga koristimo samo na zdravoj koži i ne dulje od 4-6 tjedana na godinu.

Moguća neželjena djelovanja gaveza: Pirolizidinski alkaloidi smatraju se mogućim kancerogenim tvarima koje štete genetskoj informaciji, pa sine koriste u trudnoći. I vanjska uporaba mora biti vremenski ograničena. Pripravke od gaveza nikada ne koristimo na oštećenoj koži.

REPUH (Petasites officinalis) Fam. Compositae

Popularni nazivi: veliki podbel

Opis: Zeljasta, višegodišnja mirišljava biljka sa dugim, snažnim i mesnatim korijenom. Stablo joj je pravo, jednostavno, prekriveno sitnim, mekim vlaknima i na sebi nosi male listiće (nalik na krljušti) crvenkaste boje. Bazalni listovi su raspoređeni u rozeti, širine do 1 m u prečniku: imaju srcasto-bubrežast oblik, nejednako su nazubljeni kratkim trouglastim zubcima, na poleđini su vlaknasti, a kasnije glatki. Cvjetovi su cilindričnog oblika, prljavo-bijele do ružičasto-ljubičaste boje, raspoređeni u vidu ansambla sitnih cvjetića na gornjem dijelu drške i to tako da podsjećaju na klip kukuruza. Smješteni su ispred listova. Crvenkasti, purpurni, roze (boja mesa) cvjetovi nam pomažu da razlikujemo ovu biljku od drugih vrsta, koje imaju slične listove, a prije cvetanja ih prepoznajemo po cjevastoj, obloj peteljci, za razliku od podbela kao i od bijelog repuha (Petasites albus), koji imaju rizome bez čvorova i tanke, cilindrične peteljke.

Petasites kabikianus, koji se također ubraja u ljekovite biljke, prepoznaje se po svojim vlaknastim listovima sa donje strane i cjevastim peteljkama.

Korijenje se sakuplja prije cvjetanja.

Stanište: Raste pored potoka, izvora, na vlažnim mjestima, periferiji šuma i u jarku.

Upotrebljivi dijelovi: Listovi i korijen.

Sakupljanje: Lišće se bere od maja do jula, kada je potpuno oformljeno. Korijenje se bere od marta do aprila, a najbolje je u septembru - oktobru. Pošto se očisti od zemlje, tanko korenje se isječe na male komade, ako je neophodno, rasiječe se i po dužini, i suši se na suncu ili toplom zraku.

Aktivna svojstva: Kalijumove soli, inulin, isparljivo ulje, baktericidne supstance (supstance koje uništavaju bakterije).

Farmakološko dejstvo: Diuretik (pospješuje mokrenje), sudorifik (podstiče znojenje), adstrigens (izaziva stezanje), antiseptik (protiv klica).

Terapeutske indikacije: Grip, akne, furunkuloza (čiravost), ekcem (pojava crvenila, otoka i malih mjehurića na koži), respiratorna insuficijencija (slabost organa za disanje), kostobolja, epilepsija, dismenoreja (bolna menstruacija), disurija (otežano mokrenje).

Veliki i mesnati listovi se koriste u svežem stanju kao oblog kod luksacija (uganuća), edema (otoka), opekotina, malignih ulceracija (zloćudnog defekta kože i sluzokože), povreda, čireva.

Način upotrebe: 1 ravna kašičica korenja se ostavi da odstoji u vodi 12 sati; ujutro se malo zagrije i procijedi.

Oblog: Sveže i oprane listove izgnječiti drvenim avanom i koristiti u vidu obloga nekoliko puta tokom dana.