Pravi oman

Oman se ubraja u red najstarijih ljekovitih biljaka. Još je Dioskorid njegov aromatičan korijen preporučivao kao djelotvoran lijek kod kašlja, stezanja u prsima, grčeva probavnih organa, vjetrova i ugriza otrovnih životinja. U srednjem se vijeku oman namočen u vino smatrao univerzalnim sredstvom kod bolesti glave, želuca, tegoba u prsima, kod kuge i brojnih drugih bolesti. Pomalo se uvriježila uporaba protiv zasluzenja dišnih organa, kod kašlja i bronhitisa, tako ga koristimo još i danas.

Podanak ubiremo ujesen ili u proljeće. Dobro opran i oguljen ili neoguljen podanak razrežemo po duljini, kako bismo ga lakše osušili. Suha je droga lijepe žućkaste boje, slabačka, ali ugodna mirisa i blago ljuta te gorka okusa.

Biljka raste samoniklo u grmlju uz riječne obale i u zapuštenim vlažnim područjima. Nekoć se oman češće uzgajao u seoskim vrtovima, jer se vjerovalo da iz staja tjera zle duhove. Tako se rasprostranio i u čistu prirodu. Istodobno se često koristio u liječenju bolesti domaćih životinja. Naraste do dva metra u visinu, pa je svojim velikim listovima i lijepim žutim cvjetovima ukras svakog velikog vrta.

Srodne vrste ovoj biljci su: Srodnici omana jesu obični čičak(Arctium lappa L.) i druge vrste čičaka koje rastu posvuda uz putove i na neobrađenim tlima. U korijenu (BARDANAE RADIX) nalaze se eterično ulje, trjeslovine, gorke tvari, inulin, sitosterini i tvari koje djeluju protiv bakterija i gljivica te tvari koje sprječavaju rast tumora. Koristimo ga kao blago diuretičko sredstvo u čajevima za »čišćenje krvi«, kod nedostatnog rada jetre i žučnog mjehura, a najčešće za olakšavanje kožnih bolesti kao što su svrab, lišajevi i kožne tegobe s vlasištem.

Kravljak (Carlina acaulis L.) u korijenu sadrži eterično ulje antibiotičnog djelovanja, trjeslovine, smole i mnogo inulina. U narodnoj medicini koristi se osušeni korijen (CARLINAE RADIX) za čaj kod kroničnog bronhijalnog katara i za bolje izlučivanje tekućine. Kod životinja se koristio za poticanje parenja.

Ljekovito djelovanje biljke i upotreba u medicini: Oman djeluje višestruko. Utječe na sluznice bronhija, ublažava kašalj i opušta grčeve. Zbog toga se nalazi u brojnim čajevima protiv kašlja, hripavca, čak i astme. U narodnoj se medicini još i danas često koristi kod želučanih tegoba, bolesti crijeva, jetre i žučnog mjehura, pa i kod nedovoljnog izlučivanja tekućine. Vrlo je omiljen i djelotvoran za tjeranje glista. Svježi listovi omana potiču zacjeljivanje rana i gnojnih mjehurića.

Čaj od omana: Od pola čajne žličice osušena korijena spravljamo oparak koji treba odstajati 15 minuta. Čaj zasladimo medom. Kod kašlja i astme tijekom dana ga pijemo u manjim gutljajima po jednu šalicu. Nezaslađeni čaj pijemo kod slabe probave, želučanog i crijevnog katara te za tjeranje glista.

Gorki tonik od omana: 5 g omanova podanka, 2 g pelina, 3 g kičice i 5 g narančine kore prelijemo sa 150 ml 70%-tnog alkohola i na toplotne ostavljamo 2-3 tjedna. Tekućinu nakon toga cijedimo. Uzimamo je triput na dan, po 15-20 kapi, prije jela. Takva se tinktura može koristiti više godina.

Vino od omana: 40 g svježega podanka narežemo i prelijemo s toliko 70%-tnog etanola da ga posve prekrijemo. Ostavljamo da odstoji 24 sata, zatim dolijemo do 1 l dobrog bijelog vina i tjedan dana ostavimo na suncu. Ocijedimo i čuvamo na hladnome. Čašica, odnosno žlica vina prije jela poboljšava probavu, slabost želuca i opću slabost nakon bolesti i operacija.

Moguća neželjena djelovanja biljke: Kod svih pripravaka treba se točno pridržavati preporučene količine. Kod prekoračenja može doći do želučanih tegoba i povraćanja, jer laktoni nadražuju sluznice. Oman katkada uzrokuje i alergije, osobito u bolesnika koji su im skloni. I inače pripravke uzimamo samo kraće vrijeme.